NEPOKOLEBLJIVO PROTIV STVARANJA OD RIMA NEOVISNE KATOLIČKE CRKVE

Razgovarao: Mirko Míhalj.
Objelodanjeno u skraćenom obliku u “Ossevatore Romano” 1998.

Kardinal Stepinac u južnoj Hrvatskoj
Susret sa splitsko-makarskim nadbiskupom u miru dr. Franom Franićem

Što su tamnice bile punije svećenicima to je vjera više jačala

Splitsko-makarski nadbiskup dr. Frane Franić, koji je već deset godina u miru, iako nije bio zatočen, proživio je također raznovrsne progone Katoličke Crkve u bivšem komunističkom sustavu, tim više što je bio nepokolebljiv u obrani slobode Crkve usprotivivši se naročito širenju Staleških svećeničkih udruženja preko kojih su vlasti nastojale pokoriti Crkvu iznutra.
Unatoč brojnim napadajima na njega, svećenike i ostale vjernike, posebice na najvažnije ustanove u biskupiji, Sjemenište i Bogosloviju, koji su bili zatvoreni i oduzeti, nije popustio u svojim principijelnim stavovima, kad je bila u pitanju sloboda Crkve i povezanost mjesne Crkve s Glavom u Rimu.

Do kraja je ostao dosljedan, izdržavši sve napadaje iznutra i izvana. Brojne prijetnje smrću i učestale napade na njega, posebice u nekim dijelovima biskupije, kada ga je izmanipulirana svjetina gađala jajima i rajčicama, više ni ne želi spominjati. U prigodi drugog Papina pohoda Hrvatskoj, i njegova dolaska u Split, nadbiskup Franić, želio se posebice osvrnuti na prilike koje su dovele do progona Crkve, ističući prvi plan ulogu zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, čiju je liniju slijedio i provodio i u svojoj splitsko-makarskoj biskupiji.

Naijači glas protiv nacističke diktature

NADBISKUP FRANIĆ: Kardinal dr. Alojzije Stepinac, beskompromisni borac za slobodu Crkve iza ljudska prava svakog čovjeka, postao je veoma mlad zagrebački nadbiskup, tridesetih godina, u državi Jugoslaviji pod diktaturom srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića, iniciranom 28. siječnja 1929. g.

U toj je diktaturi bila zabranjena hrvatska zastava, progonien hrvatski narod kao i samo hrvatsko ime. To je mladi hrvatski nadbiskup vrlo bolno podnosio osjećajući želju svoga naroda za slobodom. Nije on mrzio srpski narod. Ta on je bio zarobljen u Prvom svjetskom ratu kao austrijski vojnik.
Hrvatska je, naime, tada bila pod Austrijom, a on se je prijavio saveznicima kao dragovoljac da se bori protiv Austrije, na solunskom frontu, Odakle se je prodiralo u Srbiju da je se oslobodi od austrijske okupacije. Suprotno njegovim očekivanjima, Jugoslavija je postala tamnica svih drugih naroda od kojih je bila sastavljena, osim srpskog naroda, koji se je borio za ostvarenje svoga vjekovnog sna: velike Srbije. Za tim je išla diktatura kralja Aleksandra.

U tom je kontekstu razumljiva težnja svakog naroda, a tako i hrvatskog, da dođe do slobode, i državne neovisnosti.

NADBISKUP FRANIĆ: Hrvatska se je oslobodila iz tamnice kraljevske Jugoslavije 1941. g. i dočekala svoju “slobodu”. Hrvatski je narod bio u prvom trenutku oduševljen svojom državom, ali za kratko. Brzo se je opazilo da je Hrvatska samo promijenila gospodara.

Njemački nacizam nije štedio Hrvatsku. Ustaški režim morao je pokorno slušati, kao i ostali narodi koji su došli pod vlast njemačkog nacizma, kao na primjer srpski narod, koji je bio pokoran svome gospodaru Hitleru. To je značilo progon Židova, Roma, a onda i Hrvata i Srba komunista i drugih koji su se protivili tom režimu. Nadbiskup Stepinac hrabro je digao glas protiv te rasističke diktature. Čini se da je to bio najjači glas u, tada od njemačkih nacista pokorenoj, Europi. On je hrabro iz svoje katedrale branio ljudska, vjerska, nacionalna i sva druga prava svih građana Hrvatske ističući da su svi ljudi Božja djeca su svi građani Hrvatske jednakopravni pred Bogom i zato da moraju biti jednakopravni i pred ljudima.

Zašto su komunisti umnažali Stepinčeve propovijedi

Nadbiskup Stepinac usprotivio se je i tadašnjoj hrvatskoj vlasti.

NADBISKUP FRANIĆ: Pavelić, Hitlerov satelit, javno se priznavao katolikom pa je dapače imao svog dvorskog kapelana, hercegovačkog čestitog franjevca intelektualca. Ipak je Stepinca nazivao “brbljavac s Kaptola” jer je zagrebački nadbiskup javno istupao protiv njegovih zločina koji s Katoličkom Crkvom nisu imali ništa zajedničko.

Sve Stepinčeve propovijedi, koje su komunisti širili za vrijeme svoga boravka po šumama i planinama, dok su se revolucionarno borili protiv nacizma u Hrvatskoj, nisu ništa koristile Stepincu kada su saveznci, a s njima i hrvatski i srpski komunisti došli na vlast u Jugoslaviji.

Tito je odmah tražio od Stepinca da se smjesta odrekne pape i ustanovi Hrvatsku katoličku Crkvu s hrvatskim patrijarhom na čelu. Kada Stepinac o tome nije htio ni čuti, montiran je protiv njega sramotni lažni sud i osudio ga na 16 godina strogog zatvora.

Odvajanjem 0d Rima, Hrvatska bi katolička Crkva bila veoma brzo pokorena i podložena komunističkoj vlasti.

NADBISKUP FRANIĆ: Komunistički su partizani htjeli na brzinu u Zagrebu stvoriti od Rima neovisnu Katoličku Crkvu. Stoga su u ratu i neposredno poslije rata pobili oko 550 hrvatskih svećenika. Provodili su nasilnu klasnu revoluciju i klasnu diktaturu, s klasnim moralom. U Ustavu je stajalo zapisano da je svrha države „marksizacija svega javnog i privatnog života”. Odmah poslije rata ostvarilo se u Titovoj Jugoslaviji, ono što će kasnije II. Vatikanski sabor zapisati u Pastoralnoj konstituciji „Crkva u suvremenom svijetu” (GS 20): da taj ateizam „kada dođe na vlast upotrijebi sva sredstva koja stoje na raspolaganju javnoj vlasti, da uništi svaku religiju”, jer da je „svaka religija”, koja uči da postoji drugi, zagrobni život u kojem se ostvaruje pravda i ljubav među ljudima, „po SVOJOJ NARAVI protivna ekonomskom oslobođenju čovjeka”.

No, to nije bilo tako lako postići u katoličkim narodima istočne Europe: Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Sloveniji i Hrvatskoj. Revolucionarnom pokretu otcjepljenja Katoličke Crkve u tim narodima javno su se i junački oprli kardinal Wischynski, kardinal Beran i zagrebački nadbiskup Stepinac. Njih su slijedili biskupi tih naroda. Tamnice su bile pune svećenika koji su svakoga dana bili osuđivali na smrt. Ali Crkva nije padala nego je jačala u tom svom periodu mučenika svećenika i bezbrojna Božjega naroda.

Montirani sudski procesi zamijenjeni rušeniem Crkve iznutra

U zapadnoeuropskim zemljama, ni mnogi katolici tada nisu shvaćali što se zapravo događa u državama pod komunističkom vlašću.

NADBISKUP FRANIĆ: Eto sada doživljujemo jednoga Papu koji razumije dobro što je teorija, a što praksa marksističkog bezbožnog komunizma, te on proglasuje mučenikom i blaženim prvog od tih svetačkih heroja vjere i borca za ljudska prava, za slobodu vjere i savjesti svih ljudi. Zbog toga bi Stepinca i spomenute mučenike za vjeru morali poštovati ne samo vjernici, nego i svi drugi ljudi koji drže do slobode mišljenja i djelovanja svakog čovjeka.

Nadbiskup Alojzije Stepinac osuđen je 1946. g. na 16 godina strogog zatvora. Odmah poslije njegova suđenja, komunisti su držali da treba osuditi i biskupa iz druge federalne države Bosne i Hercegovine. Kocka je pala na mostarskog biskupa Petra Čulu, najuglednijega biskupa među katoličkim biskupima u BiH. On je osuđen na 11 godina zatvora.

Zašto nisu osuđivali i drugi katolički biskupi u komunističkoj Jugoslaviji?

NADBISKUP FRANIĆ: Kad su komunisti vidjeli da zatvaranja biskupa i svećenika djeluju vrlo negativno na zapadne narode, pošli su drugim putem, nagovarajući sada svećenike i biskupe da stupe u redove tzv. profesionalnih udruženja katoličkih svećenika, osnovanih pod njihovim pritiskom u svim federalnim državama titoističke Jugoslavije.

Međutim, naši su katolički biskupi na vrijeme reagirali i na plenarnom zasjedanju Biskupske konferencije bivše Jugoslavije zabranili su učlanjivanje u ta svećenička društva. Ta zabrana, donesena u rujnu 1952.g. poznata je kao „Non licet” tj. „nije dozvoljeno” biti članom tih društava.

Brutalni nasrtaji na srednjodalmatinske biskupe

Je li ta zabrana bila poštivana od svećenika koji su se već učlanili a ta od države utemeljena udruženja?

NADBISKUP FRANIĆ: Ta je zabrana apelirala na savjest svećenika, i pošteni svećenici su je poštivali. Ali komunistički pravnici su rekli da neka naredba ili zabrana nije zakon, ako ne donese i sankcije uz tu naredbu ili zabranu. Tako su pod pritiskom policije mnogi svećenici, manje u Hrvatskoj a više u drugim republikama, stupali u redove tih udruženja.

Taj „Non licet” donesen je prema direktivi pape Pija XII. Tu je direktivu biskupima prenio tadašnji apostolski delegat Pija XII. u Beogradu mons. Silvio Oddi. Stepinac je tada već bio promješten iz državnog zatvora u Gradiški u novi zatvor u Stepinčevoj rodnoj župi Krašić, smješten u župnu kuću. I on je poslao svoju molbu Biskupskoj konferenciji bivše Jugoslavije da jednodušno osude staleška udruženja svećenika.

Tko su bili glavni promotori tih odredaba dok je Stepinac bio u zatvoru?

NADBISKUP FRANIĆ: Promotori tih dviju direktiva bila su tri srednjodalmatinska biskupa: šibenski mons. Ćiril Banić, splitski mons. Kvirin Klement Bonefačić i hvarski mons. Miho Pušić. Na ta tri biskupa slijedili su neviđeni progoni, posebno protiv biskupa Banića koji je bio protjeran iz Šibenika u Split, gdje je doživio infarkt srca – pod pritiskom komunističkih žena – “AFŽ” – koje su ga dolazile psovati i pljuvati najprije u samostanu sv. Frane na Obali, a onda u splitskoj bolnici te je „zbog mira u narodu” prebačen od splitske policije u Zagreb gdje je ostao tri mjeseca, a nedugo je poslije toga, kada se je vratio u svoj Šibenik, doživio moždani udar i samu smrt.

Vi niste bili na udaru tih progona?

NADBISKUP FRANIĆ: Što se tiče moga udjela u tom progonstvu koje se dogodilo 1952. g., mene su ostavili u prvih mah na miru, jer nisam sudjelovao u radu Biskupske konferencije bivše Jugoslavije u rujnu 1952., kada je izglasan „Non licet”, jer tada pomoćni biskupi, među kojima sam tada bio i ja, nisu imali pravo sudjelovati na sjednicama Biskupske konferencije. Sva su se progonstva tada sručila na osamdesetdvogodišnjeg starog biskupa Bonefačiča. Njega je milicija toliko maltretirala da dozvoli svećenicima učlanjivanje u zabranjena svećenička staleška društva, da je on pozvao mene, pri koncu 1952. godine i zamolio me da je preuzmem „izvanjsku disciplinu klera u biskupiji”, na svoju potpunu odgovornost, također i pred civilnim državnim vlastima, a da je on već napisao molbu Svetoj Stolici da ga stavi u stanje mira. Ja sam na to pristao, a biskup je Bonefačić poslao ostavku na službu splitskog i makarskog biskupa, te mi je predao svoj Dekret. Biskup Bonefačić tada mi je jasno rekao da se od mene traži da ostanem vjeran Papi i zabrani izraženoj s „Non licet”. „Ne bojte se ni policije ni zatvora u izvršavanju tog moga Dekreta, jer to je moja posljednja volja” rekao mi je taj stari lav, biskup Kvirin Klement Bonefačić. Hvala Bogu i dragoj Gospi, ostao sam vjeran tome Dekretu sve do danas, sada u mirovini na području milosti biskupskog ređenja.

Neprestani progoni zbog zabrane Staleških svećenićkih udruženja

Vi ste dakle na sebe preuzeli svu odgovornost za provođenja odredaba hrvatskih biskupa?

NADBISKUP F RANIC: Ovdje kratko spominjem da sam uz suglasnost biskupa Bonefačića, vodio razgovore kroz dvije godine s opredsjednikom oblasnog odbora za čitavu Dalmaciju, partizanskim generalom Vickom Krstulovićem, Splićaninom, o „mirnom uređenju odnosa između Crkve i Države u našoj oblasti i u samoj federalnoj državi Hrvatskoj”.

Ti su razgovori bili vođeni u „prijateljskoj atmosferi”: general mi je obećao da će odmah denacionalizirati od komunističkih vlasti oduzetu imovinu u Splitu, da cu imati Visoku plaću i visok ugled u društvu i potpunu slobodu pastoralnog djelovanja, pače i slobodan vjeronauk u školama, itd.

Ali, pri koncu toga „dijaloga” U jesen 1952. godine, general mi je rekao i koji su uvjeti za to uređenje odnosa: Naime, da se priključim Staleškom svećeničkom udruženju koje je osnovano upravo s tom nakanom da se Katolička Crkva u Hrvatskoj otcijepi od rimskog Pape i da se konstituira kao neovisna hrvatska Katolička Crkva s hrvatskim patrijarhom na čelu u Zagrebu. Na taj prijedlog nisam pristao, a naši su „prijateljski razgovori” prekinuti. Tada sam, po tajnom naputku biskupa Bonefačića, napisao i odmah objelodanio zakon biskupije, da su zabranjena Staleška svećenička udruženja sa sankcijom suspenzije od svih božanskih čina i crkvenih služba onima koji neće da izađu iz tih udruženja ili koji bi u njih bilo kada stupili. Petorica su već bila u Udruženju.

Taj je zakon donesen 7. srpnja 1953. g. dok je biskup Bonefačić još bio u biskupiji. Ostavka mu je prihvaćena od Pija XII. tek 1954. g. Tada su započeli nevjerojatni progoni protiv mene, koji su trajali od 16. srpnja 1953. do konca 1959. g. kada sam se teško razbolio i liječio se u zagrebačkim bolnicama od 15. prosinca 1959. do konca srpja 1960.

Po čemu su progoni protiv vas bili drukčiji od progona drugih biskupa u bivšoj Jugoslaviji?

NADBISKUP FRANIĆ: Spominjem ukratko da mi je šef milicije u Splitu nudio prestanak svih progona, povratak biskupske palače, visoku plaću, itd., ako ne budem primjenjivao sankcije protiv onih koji su u Svećeničkim udruženjima, jer da ih ima već 40 prijavljenih, a da komunisti ne traže da ja dokinem ni zabranu ni sankcije protiv tih udruženja.

Kazao je: „Tako ćete ugoditi i Papi i nama, jer ni jedan biskup u Jugoslaviji nije donio sankcije pa vam neće zamjeriti ni kolege biskupi”.

Drugi šef milicije tada mi je ozbiljno zaprijetio, ako odbijem tu „časnu” ponudu da će doći do procesa protiv Maloga i Velikoga sjemeništa u Splitu zbog protunarodnog djelovanja i da će biti oba sjemeništa zatvorena. To je bio trenutak strašno teške i odgovorne odluke.

Ipak mi je Bog dao snage da odgovorim šefu milicije da bih volio da kazne mene, nego da kažnjavaju dvije crkvene ustanove za odgoj svećenika. Ali, u svakom slučaju da moram odgovoriti da ne mogu prihvatiti taj uvjet koji mi je predložen za moju vlastitu slobodu i slobodu Crkve, jer se takvo dvolično vladanje protivi mom karakteru i mom odgoju.

Stepinčeva podrška

Jesu li Vas fizički napadali?

NADBISKUP FRANIĆ: Šef milicije bio je uljudan čovjek. Nije me maltretirao, nego mi je mirno rekao: „Dobro, činite što hoćete, ali ćete snositi posljedice o kojima sam Vam govorio”.

Te su posljedice došle kako ih je „drug šef” milicije najavio. Nakon montiranog procesa 1954. g.u Splitu je donesena presuda da se zatvore oba splitska sjemeništa i da se zgrade rekviriraju. Tu je presudu potvrdio viši apelacioni sud u Zagrebu 1956. g. i ona je odmah izvršena.

Kardinal mi je Stepinac tada poslao utješno prijateljsko pismo u kojemu mije čestitao na hrabrom držanju dodajući da je on “ta staleška udruženja svećenika osudio i da nema te žrtve, pa ni gubitak obaju sjemeništa, koju ne treba učiniti u borbi protiv tih đavolskih udruženja koja stavljaju Crkvu pod kontrolu totalitarne ateističke države.

Je li Stepinčeva podrška bila popraćena odobravanjem i cijeloga klera u vašoj biskupiji?

NADBISKUP FRANIĆ: Dok sam se tješio Stepinčevom podrškom, neki su me moji profesori osuđivali da sam učinio povijesnu pogrešku izgubivši oba sjemeništa. No, beskompromisni kardinal Stepinac nije tako mislio.

Kardinal Alojzije Stepinac bio je zaista autentični vjerski vođa hrvatskih katolika, sjevernih, južnih, istočnih i zapadnih Hrvata. Zauzimao se je za slobodu, vjersku i političku, braće pravoslavnih Srba, Židova i Muslimana. Takvu njegovu beskompromisnu vjeru prihvaćaju i hvale naši biskupi u svojoj pastirskoj poslanici za Veliku Gospu, prigodom Vašega dolaska u Hrvatsku, predragi Sveti Oče. Ta izjava naših biskupa dragocjeni je dokaz vjernosti naše Crkve mučeniku kardinalu Stepincu. Vašoj Svetosti kao Vrhovnom naučitelju čitave Crkve postavljenom od samoga Krista kao neoborivu stijenu na kojoj su sagrađeni temelji apostolske Crkve koju „vrata paklena neće nadvladati”.

Stoput hvala Sveti oče, na ovom vašem drugom pohod našoj Domovini Hrvatskoj!
Učvrstite nas u vjeri katoličkoj i međusobnoj ljubavi i slozi.

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s