O KOLEGIJU BISKUPA I NJEGOVOJ GLAVI U SVJETLU DRUGOG VATIKANSKOG SABORA

 

MIŠLJENJE RUDOLFA BRAJIČIĆA O „KOLEGIJU BISKUPA I NJEGOVOJ GLAVI“
(RIMSKOM BISKUPU) U SVJETLU DRUGOG VATIKANSKOG SABORA

Frane Franić

Uvod

Drugi vatikanski sabor razlaže nauk o odnosu biskupskog kolegija i papinskog primata u Dogmatskoj konstituciji “O Crkvi” (poznatoj po početnim riječima: “Lumen gentium” (LG), to jest “Svjetlo naroda”) u trećem poglavlju koje ima naslov “O hijerarhijskom ustrojstvu Crkve”. Profesor Brajičić svoje mišljenje izražava u tumačenju toga poglavlja želeći biti vjeran nauci Sabora u 3. svesku “Komentara dokumenata Drugog vatikanskog sabora”, koje izdaje Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu. Treći i četvrti svezak nose zajednički naslov: “Dogmatska konstitucija ‘O Crkvi’ ”. Nas zanima treći svezak iz g. 1977., jer se baš u njemu nalaze Brajičićeva tumačenja o “Biskupskom kolegiju i njegovoj Glavi”. Najprije ću, u svojoj skromnoj radnji nastojati iznijeti, koliko uzmognem objektivno, nauku Drugog vatikanskog sabora o zadanom mi predmetu. Nastojat ću se držati pritom znanstvene metode, ali ću iznijeti neke okolnosti nastanka i razvoja nauke o kojoj je ovdje riječ. Izložit ću kao svjedok ovim prilogom svoj prinos u izradbi dokumenata Sabora “O Crkvi” kao član Pripravne teološke komisije i saborske Doktrinalne komisije kroz čitavo vrijeme njihova rada, od 1960. do 1962. i u Saboru, kao saborski otac, od jeseni 1962. do 8. prosinca 1965. godine.

Nije lako interpretirati tuđu misao. Ako ponegdje moje tumačenje mišljenja oca Brajičića ne bude najtočnije, unaprijed se ispričavam zbog toga nehotičnog nedostatka. Svojim radom želim pridonijeti 75. obljetnici zaslužnog isusovačkog i hrvatskog teološkog znanstvenika.

1.
“Druga relacija” o trećem poglavlju Dogmatske konstitucije o Crkvi (LG)
“O hijerarhičnom uređenju Crkve”

Nakon dugih i vatrenih rasprava na zasjedanju Sabora g. 1963. i dvaju zasjedanja Doktrinalne komisije g. 1964. uvjerio sam samoga sebe da je u tekstu, predloženom od “većine” (mislim da je “većina” bila 20 prema 10 članova “manjine” Doktrinalne komisije, u kojoj je bilo, osim kardinala i biskupa, i nekoliko redovničkih generala) sve dobro rečeno te da mogu mirno glasovati za tekst, jedino što sam želio da tekst bude jasniji s obzirom na papinski primat u odnosu prema biskupskom kolegiju. “Ali zaključci Sabora ne moraju biti najbolji, dosta je da budu dobri. Duh se Sveti naime i na taj način zadovoljava u vođenju svoje Crkve”, smatrao sam pri završetku rada dviju sjednica Doktrinalne komisije, održanih u proljeće 1964. godine.

Međutim, kada sam došao u Rim na treće zasjedanje Sabora, koje je počelo 14. rujna 1964., bio sam pozvan da dođem u tadašnji Sveti Oficij sadašnju Kongregaciju za nauk vjere. Tu mi je predsjednik Doktrinalne saborske komisije i Prefekt (predsjednik) Svetog Oficija, kardinal Alfredo Ottaviani, priopćio da Njegova Svetost papa Pavao VI. nije sasvim zadovoljan onim tekstom dogmatske konstitucije “O Crkvi” (LG), koji govori o odnosu papina primata i biskupskog kolegija i da zato papa želi da netko iz Doktrinalne komisije održi o tom predmetu “Drugu relaciju” u ime “manjine” Doktrinalne komisije. Kardinal je zamolio mene, znajući moje istupanje u Komisiji i u sabornici, da bih ja održao tu relaciju, a da će papa osobno učiniti nešto u razjašnjenju nekih mjesta u predloženom tekstu od većine, odnosno onih mjesta koja nisu dovoljno jasna. Bio sam iznenađen i zatečen tom viješću i tom ponudom. Iskreno rečeno, bilo mi je drago da sam papa ima potećkoće slične mojima, dotično slične poteškoće kao i manjina u Komisiji, a s druge strane vidio sam pretešku ulogu koju bih trebao odigrati, kao jedan nepoznati biskup naspram trojici relatora koji će govoriti u ime većine Komisije u prilog predloženog teksta: kard. F. Königa (Beč), nadbiskupa 0. P. Parentea i pomoćnog biskupa iz Venezuele Henriqueza L. Jimenesa. Stoga sam te svoje poteškoće odmah iznio kardinalu Ottavianiju. Svi smo naime dobro znali da će ta “manjina” ako se pojavi sa svojom relacijom, ostati u poraznoj manjini u saboru. Stoga sam zamolio kardinala da me oslobodi te uloge i predložio mu da bi tu ulogu uzeo netko ugledniji od mene, u prvom redu neki kardinal. Poslije sam doznao, iz pouzdana izvora, da je taj kardinal trebao biti Brown, Irac, bivši profesor na Angelicumu i onda general dominikanaca, ali da je on tu ulogu otklonio od sebe, naravno, zbog istih razloga zbog kojih sam je i ja htio, u tom času, otkloniti od sebe. Ipak sam, na inzistiranje kardinala Ottavianija, pristao uz uvjet da mi tu ulogu povjeri Doktrinalna komisija, što je ta, na prvoj sjednici, i učinila.

Na planiranoj sjednici Drugog vatikanskog sabora, 21rujna 1964., pročitao sam svoju relaciju (imala je 13 stranica), sastavljenu na brzinu. Poslije mene čitali su redom svoje relacije u ime većine Doktrinalne komisije: kard. König je branio sakramentalnost biskupstva, tajnik Sv. Oficija nadbiskup P.Parente branio je tekst o kolegiju i papinskom primatu, a pomoćni biskup Henriquez je branio trajni đakonat. Ja sam u svojoj relaciji iznio traženje manjine da se unesu pojašnjenja teksta koja se odnose na odnos papina primata i biskupskog kolegija, ne kao da bi ponuđeni tekst sadržavao pogrešan nauk, nego predlažemo samo da se neke tvrdnje pojasne, da papin primat bude jasnije izražen.

Što se tiče biskupskog sakramentaliteta, bio sam zamoljen od predsjedništva naše Komisije, da iznesem protivno mišljenje nekih saborskih otaca koji su zastupali mišljenje da episkopat nije sakrament i njihov prijedlog da se o tom ne glasuje u ovom saboru, nego da se taj problem ostavi još za slobodno raspravljanje teolozima, dok se ne postigne bolja jasnoća. Ja sam to i učinio u prvoj točki svoje Relacije, pripomenuvši da osobno ne pristajem uz to mišljenje, koje po određenju Doktrinalne komisije iznosim.

U trećoj točki sam tražio, u zajedništvu sa šesnaest biskupa bivše Jugoslavije, da se ne dopusti ustanova trajnog đakonata, osobito oženjenog, zbog zaštite svećeničkog celibata.

Istog dana je slijedilo glasovanje o predloženom tekstu o sakramentalnosti biskupstva, o odnosu papina primata i biskupskog kolegija i o uspostavi stalnog đakonata. Glasovanje o sakramentalnosti biskupstva dalo je ovaj rezultat: nazočnih 2.242 glasača; glasovalo s da 1.624, negativnih je bilo 42, a svoj glas da uz preinake dalo je 572. Glasovanje o odnosu papinske i biskupske vlasti imalo je ovaj rezultat: nazočnih glasača bilo je 2.240, od toga 1.704 za, 53 protiv; pozitivnih glasova uz preinake bilo je 481. Glasovanje za uspostavu stalnog đakonata: nazočnih glasača 2.236, od toga da 2.152, ne 8; da uz preinake bilo je 76.

Posebno se glasovalo mogu li se rediti, uz prethodnu ženidbu, mladi ljudi. Ređenje oženjenih ljudi za trajan đakonat dobllo je 1.598 glasova, a protiv je bilo 629 glasova. Naprotiv, podjeljivanje đakonata mladim ljudima, bez obveze za celibat, dobilo je samo 839 glasova, dakle obilne dvije trećine glasača bile su protiv toga prijedloga biskupa J.Henriqueza. Time se je postiglo ono bitno što je “oporba” željela, da se otkloni opasnost za svećenički celibat, a da se sveti red trajnog đakonata daje samo zrelim oženjenim ljudima, otprilike životne dobi oko 30 godina, odnosno u stabilnoj, prokušanoj obitelji.

Pripominjem da je “oporba” u pitanju teksta o odnosu papina primata i biskupskog kolegijaliteta najvećim dijelom – 481 glas – glasovala da uz preinake. Međutim, te predložene “preinake” “amandmane” je Doktrinalna komisija ocijenila da se protive tekstu, u saboru usvojenom golemom većinom, te ih je odbacila kao nepotrebne s obrazloženjem da se sve to već nalazi u tekstu.

Ponovno ističem da se ne bih bio nikada usudio nastupiti na Saboru s “Drugom relacijom” da mi nije kardinal Ottaviani rekao kako Sveti Otac želi da netko iz Doktrinalne komisije održi takvu relaciju i iznese prigovore na one dijelove III. glave “O Crkvi” koji, na nekim mjestima, ne govore dovoljno jasno o odnosu biskupskog kolegija i papinskog primata. Papa je dobro pratio raspravu u Doktrinalnoj komisiji. On je obećao da će, nakon glasovanja, učiniti važan korak zato da što bolje pojasni spomenuti odnos. Kardinal je tu ulogu ponudio meni. Doktrinalna komisija mi je izglasala povjerenje da to učinim i ja sam to izvršio, napisavši svoju relaciju od 15. do 20. rujna, uglavnom noću, jer sam ujutro bio u saboru, poslije podne u Doktrinalnoj komisiji. Napominjem također da sam o toj svojoj suradnji s papom Pavlom VI. izvijestio kao svjedok na Međunarodnom kolokviju o papi Pavlu VI. održanom u talijanskom gradu Brescia od 19. do 21. rujna 1986. (* Usp. “Paolo VI  i problemi ecclesiologici al Concilio”, Brescia 1989, 87-192. )

2.
Papina „Prethodna bilješka koja tumači tekst“

a)
U međuvremenu, između glasovanja za nacrt “O Crkvi” do proglašenja od pape te Dogmatske konstitucije u saboru, papa je poslao svoj intervent Doktrinalnoj komisiji i zatražio primjedbe na njega. Međutim Doktrinalna komisija je većinom glasova odgovorila da taj intervent nije potreban zato što se njegov bitan sadržaj već nalazi u izglasanom tekstu.

b)
Papa je ipak smatrao da je taj njegov intervent potreban pa je poslao tajniku Sabora nadbiskupu Periklu Feliciju tekst svog interventa. Papa je to učinio svjestan svoje službe Glave biskupskog kolegija i Glave opće Crkve. Naredio je da taj njegov intervent bude uvršten u saborske odluke kao čin kolegija. Zato je generalni tajnik mons. Felici počeo u sabornici čitati papin tekst: “Po naredbi ‘Više vlasti’, saopćuje se Ocima prethodna bilješka koja razjašnjava tekst uz ispravke što se odnose na treću glavu nacrta o Crkvi prema kojoj se ima tumačiti i shvatiti nauk izložen u toj trećoj glavi”.

Papa dakle naređuje nešto važno Saboru, a da ga nije konzultirao. Ovo može učiniti samo Glava biskupskog kolegija i cijele Crkve svjestan svoje uloge o odgovornosti u tom odlučnom trenutku. Čim je mons. Felici počeo čitati svoj tekst, sjetio sam se riječi, meni rečenih, od predsjednika Doktrinalne komisije mons. Ottavianija i uvjerio se da je papa zaista kazao da će nešto važna učiniti, da bolje pojasni odnose između papina primata i biskupskog kolegija.

c)
Sadržaj papine “Prethodne bilješke”:
U prvoj točki papa konstatira da se riječ “kolegij” ne smije tumačiti kao “zbor jednakih” u strogom smislu riječi tako da bi taj kolegij izabrao sebi predsjednika na kojega bi prenio svoja ovlaštenja, kao što, na primjer, američki narod prenaša svoju izvršnu vlast upravljanja Sjedinjenim Američkim Državama na predsjednika, dotično svoju zakonodavnu vlast na svoje zastupnike u parlamentu i senatu.

U drugoj točki papa autentično naučava da “netko postaje članom kolegija po biskupskom posvećenju i po hijerarhij skom zajedništvu s Glavom kolegija i članovima”. Papa tu posebno valorizira termin “kolegij” koji je uzet iz najstarije Predaje Crkve, osobito one na Istoku, a termin “hijerarhijsko zajedništvo” u značenju da se posvećenjem dobivaju “službe” ili “zadaće” (munera) ne bi mislilo i tumačilo kao da se biskupskim posvećenjem dobiva naučavanje i posvećivanje, ali ne i vlast.

U trećoj točki papa dalje uči da Rimski biskup ima i vlast, od Krista mu danu, koju ostali biskupi nemaju, na primjer: sazivati kolegij biskupa na razne sabore, trajno upravljati cijelom Crkvom itd. Tu svoju službu Rimski biskup može obavljati općom Crkvom, sam kao Glava Kolegija ili uz suradnju Kolegija. On bira od ta dva načina uprave općom Crkvom onaj koji on, po vlastitoj savjesti, smatra korisnijim za dobro opće Crkve, to znači “odgovoran jedino Bogu”. I tu je formulu predlagao S. Tromp, generalni tajnik Doktrinalne komisije, “ali mu nije bila primljena”. Na taj način treba tumačiti, kaže papa u ovoj točki, onu rečenicu iz III. poglavlja o Crkvi koja kaže: “Kolegij, koji ne može biti bez Glave, postoji i kao vrhovna i potpuna vlast nad cijelom Crkvom”. Zaista mi se čini da bi se ta rečenica mogla, ali ne bi morala (jer to nije izričito rečeno) tumačiti da Kolegij biskupa ima potpunu i trajnu i za djelovanja slobodnu (ad actum expeditam) vlast nad cijelom Crkvom. Zato se ova bilješka papina i zove “Bilješka koja razjašnjava…”

U četvrtoj točki papa još jače ističe da Kolegij biskupa ne može djelovati bez odobrenja papina kao kolegij, u upravi općom Crkvom, jer iako Kolegij uvijek postoji, on djeluje samo na prekide, uz poziv pape na kolegijalno djelovanje. Kolegij nema vlasti nad općom Crkvom “u potpunom činu” (in actu pleno), nego ga, dakle, mora aktivirati papa da počne djelovati kolegijalno, to jest da prijeđe iz mogućnosti u čin (ex potentia in actum plenum).

Ovdje bi se moglo primijetiti da je papa imao misao da biskupi dobiju u svom ređenju “potentiam activam”, a ne samo “passivam”. Doduše te izraze papa izričito ne spominje. Vidi se ipak da je htio što više uzvisiti Biskupski kolegij na tom području i približiti ga sebi u upravljanju općom Crkvom. Ali papa Pavao VI. o svojoj vlasti govori hrabro i otvoreno, jer on nije gospodar Božje riječi nego njezin vjeran izvršitelj.

Na mogući prigovor da su biskupi nepotrebni, ako papa može sve odluke donašati sam, odgovara prof. Brajičić da Glava nije strana tijelu, nego radi uvijek kao dio tijela i vrši ulogu koja odgovara Glavi. Zato papa uvijek radi kao dio kolegija, po vlasti i dužnosti dobivenim od Krista. Dakle papa nije mogao biti jasniji nego što je bio. Doduše zbog jasnoće morao je upotrijebiti skolastičke izraze o “moći i činu” (de potentia et actu), što Doktrinalna komisija nije htjela nikada učiniti, iako je po koji saborski otac to predlagao u saboru. Dapače i sam je moderator rasprave u Doktrinalnoj komisiji msgr. Philips koji put predlagao te izraze zato što se nikako drukčije nije moglo izraziti ono što se je željelo i što je zapravo golema većina saborskih otaca u svojoj duši mislila i vjerovala. Jer nikada nisam ni pomislio da bi neki biskupi htjeli umanjiti papinsku vlast nad općom Crkvom, dok je takvih perita bilo, iako ne mnogo, po mojoj skromnoj procjeni. Ali i ti periti su željeli Crkvi samo dobro.

Moram pripomenuti da je papa bio poslao svoju “Prethodnu bilješku” Doktrinalnoj komisiji tražeći od nje primjedbe. Međutim, kada Doktrinalna komisija nije htjela dati zatraženu primjedbu, nego je vratila, većinom glasova, papi njegovu “Prethodnu bilješku” uz obrazloženje da je nepotrebna zato što je već sve što je u njoj u izglasanom tekstu, papa je, bez konzultiranja saborskih otaca kao glava Sabora, preko tajnika Sabora P. Felicija, naredio da se spomenuta “Prethodna Bilješka” uvrsti u saborske akte, kao i kolegijalni čin Sabora.

3.
Rudolf Brajičić o odnosu papinskog primata i biskupskog kolegija

O tom problemu Brajičić izražava svoje mišljenje, katkad zaista originalno, u nizu pod naslovom: “Komentari dokumenata drugog Vatikanskog sabora” (svezak 3. i 4.), a dva sveska naslovljena su ovako: “Dogmatska konstitucija o Crkvi – Lumen Gentium”, u izdanju Filozofsko-teološkog Instituta Družbe Isusove u Zagrebu, g. 1977. prva knjiga, a g. 1981. druga knjiga. Nas ovdje zanima treći svezak, gdje Brajičić komentira 3.glavu LG: “Hijerarhsko uređenje Crkve i posebno episkopat.” U tim komentarima mozemo naći mišljenje o. Brajičića o spomenutim problemima iako autor ne želi ništa drugo nego vjerno prikazati misli Drugog vatikanskog sabora. Ali, budući da se tumači u svemu ne slažu o smislu pojedinih riječi i rečenica toga poglavlja o Crkvi, autor kuša pronaći prava tumačenja uglednih teologa pa pokatkad, u nedoumici, iznaša i svoja originalna mišljenja. Pritom autor predlaže svoja mišljenja samo kao hipotezu i dopušta da drugi mogu iznijeti i protivna mišljenja.

Autor se izražava u prilog sakramentalnosti biskupstvu hvaleći kardinala Königa za kojega tvrdi da je u svojoj relaciji, održanoj u saborskoj dvorani 21. rujna 1964., vrlo jasno i logički poredano iznio dokaze o sakramentalnosti biskupstva. “Oporbu” koja je preko svoga relatora Franića iznijela tezu da biskupstvo nije sakrament i tražila da se taj problem ne rješava o ovom Saboru, nego da se ostavi i dalje slobodnom raspravljanju teologa, dok se ne pronađe rješenje koje će sve zadovoljiti. Brajičić prenosi i malo detaljnije razlaganje relatora Franića, tvrdeći da je Franić u svojoj “Drugoj relaciji” dopustio da biskupi u biskupskom ređenju dobivaju moć, ali samo “pasivnu”, da upravljaju općom Crkvom.

Ovdje ponovno napominjem da sam bio određen od Doktrinalne komisije da održim trostruku “Drugu relaciju” u ime “manjine” u Doktrinalnoj komisiji o sakramentalnosti episkopata, o odnosu papina primata i biskupskog kolegijaliteta i o ustanovi trajnog đakonata te da su u ime “većine” u Doktrinalnoj komisiji održane tri relacije od tri relatora. Svatko može vidjeti u Vatikanskom izdanju “Atti del Concilio Vaticano” prvi dio moje relacije u kojem se dijelu jasno ograđujem od mišljenja onih otaca koji su nijekali sakramentalnost biskupstva. U drugom dijelu relacije uopće nisam spominjao ni “pasivnu” ni “aktivnu” moć koja se daje u biskupskom ređenju za vrhovnu upravu Crkvom, nego sam rekao samo to da biskupi tu vrhovnu vlast nad Crkvom “nemaju”, to jest, “nemaju je u činu”. Iako sam zastupao da se u biskupskom ređenju dobiva aktivna moć za vrhovnu upravu nad Crkvom, to mišljenje nije sa mnom dijelila “manjina”, pa sam ga zato u relaciji izostavio. Ograničio sam se dakle na tvrdnju da biskupi nemaju trajnu vrhovnu vlast nad Crkvom, nego takvu vlastu dobivaju kada ih papa pozove. Ubačena dezinformacija ipak se je proširila i do danas ostala u većini saborske literature, pa, eto, i u našem nizu svezaka “Komentara dokumenata II. Vatikanskog koncila”. U trećem dijelu svoje “Druge relacije” izrazio sam svoju tezu, koju sam bio iznio u svom govoru u Saboru, dne 9. listopada 1963., o uspostavljanju trajnog đakonata , a tu je tezu prethodno potpisalo 16 hrvatskih biskupa (vidi vatikansko izdanje) da bi naime uspostava oženjenog đakonata mogla biti pogibeljna za svećenički celibat.

4.
Kolegij i njegova Glava u mišljenju profesora Brajičića

Kolegij biskupa uvijek postoji, on je stalna ustanova, i onda kada ne djeluje striktno kolegijalno. Kolegij je kao stalna ustanova u Crkvi, razvija svoju misao dalje autor Brajičić, uprkos šutnji službenog saborskog teksta o tom problemu, dobio svoju ontološku kolegijalnu vlast, kao vrhovnu vlast nad općom Crkvom, ne od pape, kao svoje Glave, nego od Krista samoga. Sabor se o tom pitanju nije htio izjasniti, pa, dakle, niti o pitanju postoje li dva subjekta vrhovne vlasti u crkvi: papa sam i papa zajedno s kolegijem, ili samo jedan subjekt te vlasti. kolegij s papom na čelu. Brajičić odlučno zastupa tezu Karla Rahnera i Yvesa Congara da u Crkvi postoji samo jedna jedina vrhovna vlast, a to je kolegij biskupa, uključujući u taj kolegij i Rimskog biskupa Papu, kao Glavu kolegija.

Ta se vrhovna vlast dobiva biskupskim ređenjem u “ontološkom smislu”, to jest sakramentalno. Takvu je vlast dobio i papa kao biskup i ta vrhovna vlast nad općom Crkvom nije utrnula u papi kada je izabran za papu, nego se je ona aktivirala u najvećem stupnju, prema obećanju Kristovu, kada je izabran za papu. Prema tome papa, kada djeluje sam, kao vrhovna vlast u Crkvi, koju osobnu vrhovnu vlast pape u Crkvi autor priznaje, on ipak djeluje ne kao “apostolski monarh”, izvan kolegija, nego uvijek kao Glava kolegija. On može djelovati sam u vrhovnoj upravi Crkve i svi su dužni slušati papu jer on ne zapovijeda kao “stranac”, nego organski uvijek povezan s kolegijem biskupa, kao njihova Glava.

Kao što Glava može dati i stvarno daje impulse tijelu za djelovanje i tijelo Glavu sluša, makar mu nešto vrlo teško Glava zapovijedala, kao, na primjer, da žrtvuje svoj tjelesni život za Boga ili za domovinu, ili za društvo i njegovu društvenu pravednost, tako i papa, kao Glava kolegija, može zapovijedati općoj Crkvi, u koju on pripada kao njezin organski dio.

Zato je Crkva dužna slušati svoju Glavu imajući na umu da vlast glave ne dolazi ljudskim izborom i prenošenjem vlasti, možda dvotrećinskom ili jednostavnom apsolutnom većinom, ili čak relativnom većinom, kao što često biva pri izboru američkog predsjednika, na kojega narod prenosi svoju izvršnu suverenu vlast, a na svoje zastupnike prenosi svoju zakonodavnu suverenu vlast. Naprotiv, ta vlast papi dolazi izravno od Krista, ali uz ograničenje, koje napominje LG 21, koje ograničenje autor usvaja punim uvjerenjem da se ta vlast vrši “in comunione hierarchia” “u hijerarhičnom zajedništvu”, to jest “s papom i pod papom”, odnosno “cum Petro et sub Petro”, a nikad bez pape.

Ali, ako papa može sam zapovijedati, a da i ne konzultira članove kolegija, čemu onda služe članovi kolegija, pita se autor. Unutarnju vlast, koju se dobiva u biskupskom ređenju, na “ontološki način”, treba vidljivo strukturirati tako da odgovara unutarnjoj, “ontološkoj” (“esencijalnoj”, “supstancijalnoj”, “metafizičkoj” moja opaska) strukturi misli autor. To se na osobit način zbiva u općem saboru sazvanom od pape. Tu su biskupi, kao članovi kolegija, s papom kao Glavom, vršitelji vrhovne vlasti nad Crkvom. U općem Saboru biskupi vrše svoju redovnu vrbovnu vlast, primljenu na “ontološki način” u svetom biskupskom ređenju. Tu vlast oni tamo stvarno vrše, iako je trajno ne vrše. To je bez sumnje originalni prinos oca Brajičića ovom zamršenom problemu.

Dakle ta “ontološka vrhovna vlast” ne prelazi u čin bez juridičnog poziva papina, koji je poziv potreban za početak, trajanje i završetak kolegijalľlog djelovanja biskupa u vrhovnoj vlasti nad općom Crkvom: vrhovna vlast biskupa nad cijelom crkvom ostaje trajno u moći, dakako ontološkoj. Brajičić navodi ipak primjer Prvog carigradskog općeg sabora, 381. g., koji je iniciran od biskupa istočne Crkve, bez papina poziva, ali je poslije prihvaćen od pape i tako naknadno priznat kao kolegijalni čin Općeg Sabora. Tako bi se nešto moglo i danas dogoditi, smatra autor, tumačeći zamisao službenog teksta, odobrenog od samih otaca Sabora, u glasovanju od 21. rujna 1964. s većinom od 1.704 glasa, 53 glasa protiv, dok je za tekst uz preinake glasovao 481 saborski otac. Ti posljednji, koji su činili golemu većinu tzv. “oporbe”, glasovali su dakle za tekst, uz nebitne preinake. Među tima je, naravno, bio i relator “Druge relacije”. To znači da je sporazum bio moguć i da je “oporba” tražila samo umetanje u tekst nekih razjašnjenja, koja nije smatrala bitnima za tekst. Dakle “oporba” je dobila na glasovanju 481 +53 glasa=534 glasa. To treba uvijek imati na pameti. Autor pak snažno ponovno i ponovno ističe (npr. na strani 393 nav. djela) da je Papa počelo djelovanja svih udova u crkvi, dakle i biskupskog kolegija. Ontološko ili sakramentalno osposobljenje, koje se prima u sakramentu svetog biskupskog reda, ne daje samo pasivnu nego i aktivnu moć djelovanja, a tu “moć” aktualizira papin juridički poziv (kao bitan uvjet) na izvršavanje vrhovne vlasti nad općom Crkvom. Tako se dakle, s pomoću pape aktualizira ona vlast koju je Krist, kao nevidljiva Glava Kolegija i Crkve, podario svojim biskupima uzevši ih sebi kao dionik svoje vrhovne vlasti Učitelja, Pastira i Svećenika, priključujući ih svojoj otajstvenoj glavi.

Da upotpuni tu sliku kolegija, autor citira dio moga govora održanog 29. studenoga 1963. u Saboru, tijekom rasprave o ekumenizmu. “Bilo bi od najveće važnosti dokazati da Biskupski kolegij ima vrhovnu vlast u univerzalnoj Crkvi, s Rimskim biskupom i pod njim, ne samo kada su biskupi sakupljeni na ekumenskom saboru, nego također kad su raspršeni po čitavom svijetu, izvan ekumenskog sabora… Ali, budući da javno govorimo pred čitavim svijetom i budući da nikoga ne želimo prevariti moramo jasno reći da biskupi u Crkvi faktično vrše (actu exercent) vrhovnu vlast samo onda kad Rimski biskup njihovu vlast stavi u akt. Kad su biskupi raspršeni po svijetu, tada su oni povezani moralnim vezom ljubavi, a osim toga, imaju u potenciji ili u korijenu vrhovnu vlast nad univerzalnom Crkvom, koja se ipak vlast stavlja u akt od Pape kad i kako on slobodno hoće”. Brajičić komentira moju misao ovako: “Ta se zamisao kolegija, čini se, slaže s prije iznesenom. Prije smo naime rekli da biskupi sakramentalnim posvećenjem ontološki postaju udovi kolegija, koji ima vrhovnu vlast u Crkvi i da kao takvi na ontološki način (nadb. Franić kaže ‘u potenciji ili u korijenu’) participiraju tu vlast. Da uzmognu funkcionirati kao udovi kolegija, traži se kanonsko određenje (nadb. Franić kaže ‘koja se ipak vlast stavlja u akt od Pape…’).”

5.
Neke kritičke opaske o mišljenju oca Brajičića o odnosu papinskog primata i biskupskog kolegijaliteta

Po mojoj ocjeni o. Brajičić ispravno tumači Sabor tako da nešto nova dodaje nauku Sabora, ali u sukladnosti s naukom Sabora, s papinom “Prethodnom bilješkom” i, usudio bih se reći, s manjinom u Doktrinalnoj komisiji.

Mišljenje ili nauk o. Brajičića je u sukladnosti s naukom Sabora u tom predmetu. Sabor naime nije htio izričito izjaviti postoji li jedan subjekt vrhovne vlasti u Crkvi, to jest Kolegij s papom na čelu ili postoje dva subjekta vrhovne vlasti u Crkvi, to jest papa sam i kolegij s papom na čelu, dakle dva subjekta neadekvatno distingvirana.

U to naime vrijeme rasprave u Saboru reći da postoji samo jedan subjekt vrhovne vlasti u Crkvi, to jest kolegij s papom na čelu, značilo je kazati da takav kolegij trajno postoji u aktu, a kazati da postoje dva subjekta vrhovne vlasti u Crkvi, neadekvatno distingvirana, značilo je reći da kolegij biskupa nije trajno u aktu kao vrhovna vlast u Crkvi, nego samo onda kada ga papa pozove na kolegij alni čin ili ako papa naknadno prihvati neki pokret ili idejno gibanje nastalo među biskupima, i to prizna kao kolegijalni čin. Ipak taj način djelovanja biskupa ne bi mogao značiti da kolegij biskupa trajno djeluje u Crkvi kao vrhovna vlast. Držim da danas ta dva izraza održavaju dva različita mišljenja o kolegiju kao vrhovnoj vlasti u Crkvi, to jest da bi postojao samo jedan subjekt vrhovne vlasti ili postoje dva subjekta. Toga je bila svjesna i većina u Doktrinalnoj komisiji, zato to pitanje nije htjela riješiti, nego je ostavila “otvorena vrata” daljem istraživanju teologa, a manjina u Doktrinalnoj komisiji je zahtijevala da se ta vrata zatvore i da se upotrijebi drugi izraz, to jest da u Crkvi postoje dva subjekta vrhovne vlasti: kolegij s papom na čelu i osobno sam papa kao glava kolegija.

Kada će papa upotrijebiti prvi način vrhovne uprave, a kada drugi, to ovisi o papi, o njegovoj slobodnoj volji, za koju će odgovarati samom Bogu “soli Domino devinctus”, kako se je govorilo prema neprihvaćenom prijedlogu oca Trompa DI, generalnog tajnika Doktrinalne komisije. Papa je međutim sa svojom “Prethodnom bilješkom” upotrijebio baš taj nauk kada je rekao da Kolegij nije trajno “u punom aktu“, iako uvijek postoji, pa zato djeluje povremeno, kada ga papa pozove na kolegijalni akt ili ga kao takva naknadno slobodno prihvati i tako učini kolegijalnim.

Ipak su neki teolozi, poslije Sabora, zbog nedovoljno ispravnog tumačenja papine “Prethodne bilješke” jurnuli kroz “otvorena vrata” koja su bila otvorena od saborskih otaca bez pape (bez “Prethodne bilješke”) i uveli papinski primat u opasnu krizu za koju se je, pri kraju svoga života, papa Pavao VI. izrazio da je na Crkvu pao “đavolski dim”.

Otac Brajičić pak, po mom mišljenju, sa svojom distinkcijom o vrhovnoj vlasti ontološki (esencijalno, supstancijalno, bitno) primljenoj u sakramentu svetog reda i vrhovnoj vlasti kolegija kada tu ontološku moć aktualizira u kritično određenje pape, ima pravo. Brajičić po mom sudu ispravno dodaje da aktualizirana ontološka moć ostaje redovita vrhovna vlast, pa i na samom općem saboru.

Eto u tom vidim sretne izraze oca Brajičića, jer oni pridonose, originalno, razrješivanju tog kompleksnog pitanja. Msgr. Philips je rekao, kaže o. Brajičić, da su nositelji većine u Doktrinalnoj komisiji i u Saboru bili ipak “potiho” bliže sentenciji da u Crkvi postoji samo jedan subjekt vrhovne vlasti u Crkvi, i to uvijek u aktu, a to je kolegij biskupa s papom na čelu. Ali pošto izglasani tekst dobiva značenje koje Duh Sveti hoće da ga ima i koje papa, kao namjesnik Kristov i Glava kolegija, njemu daje, to nije važno što o tim rečenicama misle oni koji su ih predložili: taj tekst u novom kontekstu dobiva značenje koje mu daje Duh Sveti koji je taj tekst, svojom asistencijom, nadahnuo. Zato mislim da tumačenje oca Brajičića odgovara baš tomu značenju.

Što se pak tiče Prvog carigradskog općeg sabora, koji nije sazvan od pape nego od carigradskog patrijarha kao sabor istočnih biskupa, koji je osudio Pneutomaha, borca protiv Duha Svetoga, koji je učio da je Duh Sveti manji i od Oca i od Sina, taj je Sabor naknadno priznat od pape kao Opći sabor papinskom vrhovnom vlašću, stoga taj slučaj ne pravi nikakve poteškoće, jer je taj Sabor dobio svoje značenje kolegijalnoga papinskim prihvaćanjem.

Pape su potvrđivale i dogmatske odluke nekih drugih regionalnih ili nacionalnih sabora, kao na primjer ono Filioque pokrajinskog sabora održanog u Španjolskoj u Toledu g. 675. (DS 527 sl.) ili osudu pelagijanizma Drugog arauzikanskog sabora (Orange) g. 529., koju je papa svojom vrhovnom vlašću protegao na cijelu Crkvu (DS 370-397). Pape su također na taj način, naknadno, potvrđivale i odluke splitskih sabora.

Otac Brajičić kaže daje “Prethodna bilješka” ili “Napomena” prošla redovitu saborsku proceduru na miran način. Isto tako da je proglašenje Majke Božje “Majkom Crkve” proglašeno od pape Pavla VI. dne 21. studenoga 1964. prihvaćeno od čitavoga Sabora sa zadovoljstvom od “većine” i od “manjine”, koju da je “manjinu” papa zadovoljio svojom “Prethodnom bilješkom” i da zapravo spomenuta “Prethodna bilješka” nije donijela ništa novo. Kamo sreće da je to tako bilo! Ali to tako nije bilo, kako smo nastojali objasniti u 2. poglavlju.

I proglašenje Marije ”Majkom Crkve” dne 21. studenoga 1964. u Saboru, osobno od pape Pavla VI., obučenog u svečanu papinsku odoru, bez konzultacije sa Saborom (pošto je taj Dekret papin bio izrečen od doktrinalne komisije uz opasku da Marija ima već dosta naslova pa da joj nije potreban taj novi naslov), bilo je vidljivo popraćeno znakovima nezadovoljstva mnogih saborskih otaca.

Meni je pak bilo moje iskustvo pod komunističkim režimom dodatan motiv da se zauzimam za tako shvaćeni papinski primat, kako sam ga pokušao izložiti u svojoj “Drugoj relaciji”. S tim shvaćanjem se je, donekle, o. Brajičić složio u netom navedenom citatu mojeg govora od 29. studenog 1973. Doživio sam naime da mi je predsjednik Oblasnog odbora za Dalmaciju Vicko Krstulović, g. 1952. ujesen, predložio “sporazum” o koegzistenciji s komunističkim režimom, sa svim slobodama za vjeru i Katoličku Crkvu u Hrvatskoj, sa svim povlasticama materijalne prirode (dobra mjesečna plaća, povratak biskupske palače koju su komunisti bili zaplijenili pa sam ja stanovao u jednoj sobi), uz uvjet da podržim uspostavu nacionalne Katoličke Crkve s hrvatskim patrijarhom u Zagrebu na čelu, a to da će se izvesti preko “staleških udruženja katoličkih svećenika”. Kada na to nisam pristao, slijedile su teške sankcije zatvaranja Malog i Velikog sjemeništa u Splitu, trajna prijetnja linčom i drugi moralni progoni (raznovrsni napadaji po novinama splitskim, zagrebačkim i drugima).

Zaglavak

Neka mi bude dopušteno, u zaglavku, istaknuti jednu misao, za koju držim da bi mogla biti logički izvedena na temelju mišljenja oca Brajičića o “Kolegiju biskupa i njegovoj Glavi”, ako se izuzmu neke nedovoljne informacije o toku rada u Doktrinalnoj komisiji i Saboru. Mislim da nije bilo ni pobjednika ni poraženih, ni u “većini” ni u “manjini” Doktrinalne komisije, niti u Saboru. Pravi ijedini pobjednik je bio Duh Sveti, a “većina” i “manjina” su bile njegova sredstva po kojima je on uputio svoju Crkvu na putu, u sadašnjem času, prema vječnosti.

Stoga moramo gledati na Drugi vatikanski sabor kao na veliku Božju milost koju je iskazao Trojedini Bog svojoj Crkvi i čitavome svijetu u našem vremenu. Naravno, svi problemi nisu riješeni, jer je Božja objava, sadržana u Svetom pisma i apostolskoj tradiciji, živa Božja riječ koja se ne može konzervirati u epruveti, nego ta Božja riječ mora uvijek biti živa u našoj situaciji, uvijek novoj, uvijek konkretnoj, često nepredvidivoj, jer tu Božju živu riječ moramo, meditirajući o njoj svaki dan, uvijek sve bolje shvaćati, sve bolje primjenjivati na nove okolnosti, uvijek sve bolje nastojati izražavati suvremenim ljudima jezikom njima što razumljivijim ali tako da naša materijalna i duhovna kultura ne sudi Božjoj riječi, nego da ta riječ u službi ljudi, bude sudac kulturama svih ljudi do kraja Svijeta. A to sve pod vodstvom Vrhovnog crkvenog Učitelja, utemeljenog od Krista.

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s