RAZGOVOR S MSGR. FRANE DR. FRANIĆEM, NADBISKUPOM
U MIRU ZA LIST „ŽEDAN KAMEN NA STUDENCU“
List župe Poljica Imotska: „Žedan kamen na studencu”, br. 3, srpanj, 1997.
Priredio Mladen Vuković
ŽKNS (Žedan kamen na studencu): Preuzvišeni oče nadbiskupe, bili ste jedan od sudionika u radu preznačajnog II. Vatikanskog koncila. Što je on donio Crkvi u Hrvata, posebice nas zanima kako Vi danas vidite ulogu laika u Crkvi?
Msgr. Franić: Drugi Vatikanski Opći sabor je nama Hrvatima donio (dok smo bili pod komunističkim režimom), učvršćenje u vjeri da ne klonemo u borbi protiv marksističkog ateizma. To učvršćenje vrijedi i danas, kada smo postigli svoju nacionalnu slobodu. Ta je „borba” specifično kršćanska, istinom protiv obećanja „raja na zemlji” i ljubavlju križa protiv mržnje. Govorio sam prije Koncila iu Koncilu o tom predmetu. Imao sam četiri govora zajedno s 500 koncilskih otaca, od početka do kraja Koncila, tražeći da se osudi marksistički ateizam. Ostalih 1700 koncilskih otaca bili su protiv te osude tražeći da se samo izloži kršćanska društvena nauka, ali bez osude suvremenog ateizma.
Mi smo, iako manjina, na kraju Koncila pobijedili sa svojim zahtjevima, pa su suvremeni ateizmi osuđeni oštrim riječima, ali bez anatema, koje mi nismo ni tražili (Usp.: Crkva u suvremenom svijetu, 20, 21, 22). Ipak je tim ateizmima priznato pravo na opstanak i preporučen je dijalog vjernika s tim nevjernicima, ali dijalog – iskren i razborit (GS 21). Znači s komunistima, dotično danas s neokomunistima, moramo se odnositi s ljubavlju, ali s oprezom da nas ne zavedu, jer u politici imaju i oni slobodu promicanja svoga ateizma. Međutim, kršćani koji glasuju ili bilo kako podupiru naše „socijalističko”, dotično „neokomumstičke stranke”, teško griješe protiv kršćanske kreposti i razboritosti, pa oni to ne smiju činiti i na to ih se mora s kršćanske strane, u ime Koncila, upozoravati, da opet ne upadnemo pod komunističku vlast.
Laicima je priznato pravo sudjelovanja u trostrukoj vlasti u Crkvi: upravnoj preko župskih i biskupskih pastoralnih vijeća; liturgijskoj mogu čitati u Crkvi poslanice i druga čitanja, mogu dijeliti svetu pričest, ako je to potrebno u nedostatku svećenika i ako su za tu službu osposobljeni. Mogu katehizirati, ako su osposobljeni, što se danas čini u našoj nadbiskupiji kada netko završi četverogodišnji tečaj na našoj teologiji u Splitu, itd.
ŽKNS: Mladi u suvremenom sekulanziranom društvu i njihovo mjesto u Crkvi danas?
Msgr. Franić: Danas se u svijetu širi ateizam. Posebno su toj opasnosti izloženi mladi pa i sama Crkva, da se u nju ne uvuku ateističke ideje i da se tako ruše temelji vjere i morala, da se podriva obitelj pomoću abortusa, kontracepcije, brakolomstva, droge, alkoholizma i bludničarenja; gubljenja smisla života, pa su nam sela puna neoženjenih mladih ljudi itd.
Treba, dakle, uvoditi u naše župe obnoviteljske vjerske pokrete mladih kao što su fokolarini, neokatakumeni, križari, naš splitski Branimir itd. Župnik će sam teško moći zaustaviti prodor ateizma, marksističkog i masonskog, među naše mlade.
ŽKNS: Neka moderna gibanja u Crkvi zapljusnula su inaše prilike. Bili ste jedan od radikalnih protivnika TDKS-a, na ta skupina unatoč zabrani društva ismrti njihova predvodnika dr. Josipa Turčinovića itekako je prisutna u životu, poglavito javnoj djelatnosti Crkve.
Msgr. Franić: TDKS je izgubilo danas svoje značenje, jer je naša demokratska država sa svima jednako ravnopravna, a TDKS je ovisila o komunističkoj partiji dok je ona bila na vlasti. Danas su aktualna druga crkvena udruženja, koja sam spomenuo u prethodnoj točki.
ŽKNS: Jedan ste od rijetkih branitelja mogućeg Gospina ukazanja u Međugorju među crkvenim ocima. Kako danas, nakon gotovo dva desetljeća od te pojave gledate na Međugorje?
Msgr. Franić: Odmah sam od početka tih međugorskih vjerskih događanja priznao njihovu istinitost i njihovu obnoviteljsku korist za vjeru i moral u Crkvi. To su pokazala milijunska hodočašća sa svih pet kontinenata u Međugorje. Naši biskupi ex Jugoslavije, na svojoj posljednjoj Sjednici Biskupske konferencije priznali su Međugorje kao međunarodno mjesto molitve i potakli svećenike i biskupe čitavoga svijeta da prate svoje vjernike na tim hodočašćima u Međugorju, da ih mogu pomagati na materinskom jeziku u ispovijedanju, propovijedanju, katehiziranju i slavljenju svetih misa. To je priznanje bitno, a što se tiče priznanja da „vidioci” zaista vide Gospu, to se priznanje i ne traži. Nikad Crkva nije priznala da je sv. Bernardica zaista vidjela Gospu ili da su Lucija, Frane i ova treća mala vidjelica zaista vidjeli Gospu u Lurdu i Fatimi. Crkva je samo priznala da u Gospinim porukama u Lurdu i Fatimi nema ništa protivna Evanđelju, da se može ići na hodočašća u Lurd i Fatimu. Takva priznanja od službene Crkve još nema za Međugorje, ali je prvi korak učinjen kada je Međugorje priznato kao mjesto molitve od svih naših biskupa na spomenutoj njihovoj posljednjoj konferenciji, održanoj u proljeće 1991. u Zadru. Stoga se u Međugorje ne smiju voditi službena hodočašća, ali se mogu voditi (i preporučeno je da se vode) privatna hodočašća uz privatnu pratnju svećenika i biskupa. Ja sam bio u Međugorju i tu imam pozitivna vjerska iskustva, na moju osobnu radost, pa bih preporučio i našim župnicima da i oni savjetuju svojim vjernicima da hodočaste u Međugorje i obdržavaju Gospine poruke, ali da ta hodočašća ne smiju voditi župnik, nego naši civili, naši župljani uz pratnju svojih župnika, koji će tamo pomagati u ispovijedanju.
ŽKNS: U našem su se društva u ovom zadnjem desetljeću dogodile silne promjene. Kako se po Vašem viđenju Crkva snašla „ svemu tome?
Msgr: Franić: Mi smo stekli slobodu u našoj demokratskoj neovisnoj Hrvatskoj. Tisućljetni san nam se ispunio. Ali sloboda donaša i mnoge svoje teškoće u jednomnarodu. Ako Crkva dobiva slobodu, tu slobodu dobivaju i protucrkvenl i protuvjerski antikristovi pokreti. Tu se ponekad teško i snaći. Naša se Crkva jos nije u tom novom stanju potpuno snašla, ali se pomalo sve bolje i bolje snalazi. Molimo se za naše biskupe, jer su oni očevi naše vjere, da su sve pozorniji na poticanje Duha Svetoga i da prepoznavaju i razlikuju duhove dobrih od zlih, da nas sve uspješnije vode k Bogu po zagovoru i primjeru drage Gospe.
ŽKNS: Zupa Svete Ane Imotska Poljica, ove će godine obilježiti 250-tu obljetnicu svojeg osamostaljivanja. Ova župa ima osobit značaj u našoj nadbiskupiji, poglavito po velikom plemenu Ujevića. Ona je posebna ipo tome što župnici dugo bivaju u njoj. Često ste pohodili ovu župu u svojim pastirskim dolascima, pa Vas molimo da nam date svoje viđenje župe Svete Ane!
Msgr. Franić: Najprije čestitam taj značajni jubilej ocu župniku don Srećku Franiću, njegovim suradnicima, crkovinarima/župskim vijećnicima i svemu narodu Božjem u Imotskim Poljicima. Dragi Poljičani, imali ste uvijek dobre župnike koji su dugo ostajali među vama. Osobito se rado sjećam svojih pastirskih pohoda vašoj župi, gdje sam bio uvijek srdačno dočekivan i ugošćivan. Posebno se sjećam svetog župnika don Petra Prelasa. Pače i intelektualci iz vaše župe ostajali su vjerni Crkvi i Vjeri svojih otaca, a toga ima još i danas. Želim da tako ostane i u budućnosti, to jest da narod ostane u jedinstvu vjere i ljubavi sa svojim župnikom, pa se ne bojimo ni suvremenih ateizama: ni onih crvenih ni onih crnih! Na koncu, sve vas pozdravlja i želi vam blagoslov Božji na čelu sa vašim župnikom, vaš stari nadbiskup.
Frane Franić 