NISAM NA POGREŠNOM TRAGU

Slobodna Dalmacija, subota, 30. listopada 1993., rubrika “Reagiranja”
Dr. Frane Franić odgovara Savezu samostalnih sindikata Hrvatske “Na pogrešnom ste tragu” (2)

Cijenjena Središnja uprava Saveza slobodnih sindikata Hrvatske

Pročitao sam i proučio Vaše pismo. Hvala Vam na uljudnom načinu odgovora i na pažnji koju ste posvetili mom skromnom predavanju, održanom na obnovljenoj tribini konkatedrale sv. Petra u Splitu, 11. 10. o.g. Naglašujem da je to VJERSKA TRIBINA i da sam ja prema tome govorio o problemu suvremenih ateizama s vjersko-moralno-pastoralnog stajališta. Ipak je naša velika dvorana bila prepuna slušalaca, preko 400 osoba, većinom mladih ljudi. Predavanje je izazvalo veliko zanimanje kod slušalaca, što se vidjelo po vrlo živoj diskusiji, nakon predavanja.

Napominjem da novinski izvještaj nije mogao donijeti sve detalje predavanja i diskusije, ali je bitno doneseno, pa sam s tim izvještajem zadovolj an i ovim zahvaljujem izvjestitelju na objektivnosti, što kod nas nije tako čest slučaj.

Ja bih vam ipak, cijenjena gospodo iz središnjeg odbora SSSH, globalno odgovorio da nisam na “pogrešnom tragu” (po momu osobnom uvjerenju) pronalaženja elemenata marksističke ideologije i prakse u vođenju vašeg cijenjenog sindikata.

TRAGOVI

1.
U nekim vašim izjavama činilo mi se da prepoznajem neke elemente marksističke teorije i prakse. Vi ste, naime, više puta izjavili da Hrvatska Vlada nema nikakvoga socijalnog programa. Meni se ta tvrdnja učinila i čini pretjeranom, jer ova hrvatska Vlada ipak ima neki socijalni program: nastoji stvarati nova radna mjesta obnavljajući ratom razrušenu industriju itd., naravno na temelju ekonomije slobodnog tržišta, a ne na socijalističkoj dirigiranoj ekonomiji, izvrsnoj na papiru, a u praksi katastrofalnoj. Vi i u svom „Otvorenom pismu” koje sam citirao, tvrdite da želite „uspostaviti” socijalnu državu, dakle pretpostavljate da u našoj mladoj državi uopće nema socijalnog zakonodavstva i da su radnici prepušteni od države iskorištavanju grabežljivih kapitalista. A ipak je naša 45-godišnja praksa, pod komunističkim režimom, pokazala da su naši siromašni radnici bili plaćeni najmanje 3 puta manje a možda i 5 puta manje nego u kapitalističkim državama, pa su naši radnici tražili posao i bolji život u zapadnim kapitalističkim državama i napuštali „svoju socijalističku državu”, a to je značilo tragično napuštanje vlastite domovine, u kojoj su siromašni postajali još siromašniji, oni koji su plakali i bili progonjeni zbog pravde još su više plakali i bili još više progonjeni u svim državama pod komunističkim režimima, te su punili, baš ti siromašni, razne Kevine jame i Jazovke a da ne spominjem arhipelage Gulage u kojima su ginuli milijuni i milijuni ruskih seljaka i intelektualaca samo zato što nisu mogli prihvatiti novu državnu religiju o porijeklu čovjeka i njegova društva i o smislu svijeta i života čovjekova na zemlji bez Boga.

Tragovi marksizma

2.
Vi se, gospodo i prijatelji, u svom „Otvorenom pismu”, upravljenom meni, umirovljenome nadbiskupu, odričete toga i takovog ateizma, i to isto čine i sve socijalističke stranke, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Rusiji i u svijetu. Dapače, te nove stranke traže savezništvo kod ekstremnih nacionalista i kod pravoslavnih crkava i njihovih patrijarha, a također i kod samoga rimskog Pape. To je započeo već sam Staljin, kada je osnovao „Staleška društva katoličkih svećenika”, to su nastavili Staljinovi nasljednici, kada je na primjer, Adžubej posjetio Papu Ivana XXIII. upravo pred opće političke izbore u Italiji, tako su, u tim izborima, demokršćani doživjeli prvi težak poraz. To je činio i Tito, kada je posjetio Papu Pavla VI. i s njim potpisao Protokol o mirnome suživotu i suradnji između Vatikana i SFR Jugoslavije te poslao svoga ambasadora u Vatikan, a Vatikan poslao svoga pronuncija u Beograd. Svi smo se tada čudili tim potezima komunističke Jugoslavije i Svete Stolice: bilo je kritika i sjedne is druge strane.

Ipak sam ja prvi od katoličkih biskupa u „Crkvi u svijetu” pozdravio taj Protokol kao znak nekoga dalekoga budućeg povijesnog napretka. Jer iako su ti potezi bili više taktika nego stvarnost (to smo mi zvali „modus moriendi”, a ne „modus vivendi” za Crkvu), ipak i jedna taktika, ako se produži, oslabljuje napetosti i pomalo postaje stvarnost.

3.
Međutim, na čudo Crkve i svijeta, komunizam se sam u sebi srušio. Nastupila je, od Marxa predviđena, „nova klasa”, u samome komunizmu. Ta je „nova klasa” izazvala otpor u samoj partiji, u boljem dijelu članstva, pa je tako nastala, opet ju je predvidio Marx, NEGACIJA NEGACIJE.

Taj je povijesni proces započeo g. Gorbačov, ali se on zaustavio na pola puta. On je htio reformirati komunizam u sebi, uvesti više slobode u državi, slobodu vjere i višestranački sustav, ali uz uvjet da komunistička partija ima apsolutnu većinu u novom višestranačkom parlamentu (Slično se je dogodilo u Rumunjskoj i Srbiji.)

Međutim, digli su se novi ljudi, koji su htjeli tu „negaciju negacije” provesti radikalnije, to jest dokinućem same komunističke partije, tako da se marksizam odbaci kao temelj nove povijesne sinteze. Od marksizma bi ostali samo neki pojedini pozitivni elementi koji bi se ugradili u to novo socijalno društvo.

To je u Rusiji započeo predsjednik Jeljcin, a u Hrvatskoj predsjednik Tuđman i druge uistinu hrvatske i demokratske stranke.

Nije dakle čudo da te naše stranke nemaju još gotove programe za stvaranje novog socijalnog društva, nego mučno traže nove putove za stvaranje takvog društva na temelju povijesnoga iskustva svoga naroda, isključujući u to povijesno iskustvo i iskustvo političke ljevice svoga naroda.

Nada u „raj na zemlji“

4.
Naprotiv, čovjek, koji mirno promatra politički život svoga naroda, kao izvanstranačka osoba, više puta dobije dojam da neke socijalističke stranke kod nas previše uzimaju elemenata od propaloga komunizma. Tako, na primjer, kada se od nekih stranaka, još uvijek traže „radnički savjeti” primjerice od IDS-a, a, ili se prijeti hrvatskoj Vladi i hrvatskom parlamentu „ratom” i „socijalnim potresima, manifestacijama, demonstracijama, masovnim javnim mitinzima” u borbi protiv demokratski izabrane vlasti i rušenjem društvenog projekta, jasno nam se javljaju uspomene na klasnu proletersku revoluciju i klasnu borbu s klasnim nasilnim moralom.

Čini mi se, dragi prijatelji, da ste i Vi sudjelovali u tim prijetnjama pa sam zaključio da bi Vama više odgovaralo da dođu ponovno na vlast naše socijalističke stranke nego druge stranke koje su između sebe, doduše u oporbi, ali se svi slažu da hrvatskome narodu ne bi koristilo da ponovno dođu na vlast komunisti, makar i reformirani, kao što se dogodilo u Poljskoj, na začuđenje cijeloga svijeta.

5.
Vi kažete, prijatelji, da se ne sastajete svakoga tjedna i da ne dijelite zadatke. To ja vama nisam ni rekao. To sam rekao o bivšim komunistlmaa organiziranima u raznim socijalističim partijama. Ta se moja tvrdnja mora uzeti kao vrlo vjerojatna hipoteza, izvedena iz pravila stare Aristotelove logike zvanog „ex ordinarie contigentibus” – to jest kako su ti ljudi radili sve do sada, pa tako rade i sada ili u slobodnom prijevodu: „Vuk dlaku mijenja, ali ćudi nikada”. Svi su ti bivši komunisti sigurno upisani, kao radnici u vaš SSSH i oni vas možda navađaju na neke ekstreme. Tu bi bilo dobro biti na oprezu, osobito našim vjernicima, koji se opet počinju nadati u „raj na zemlji” koji im se opet obećava.

6.
Bit će mi naročito drago, dragi prijatelji, da se vaš sindikat učlani u „Savez kršćanskih svjetskih sindikata” i da i dalje ozbiljno proučavate papinske socijalne enciklike. Tako ćete se lakše sporazumijevati s vladajućom strankom koja se također nastoji učlaniti u „Svjetski savez demokršćanskih političkih stranaka”.

To sporazumijevanje bilo bi pravi festival hrvatskoga pomirenja i garancija bolje budućnosti hrvatskoga naroda.

7.
Hvala vam, prijatelji, na pozivu da dođem k vama na prijateljski razgovor, u Zagreb. To bi značilo za mene reaktiviranje u crkvenim poslovima a za to reaktiviranje nemam više dovoljno snage, pa takav posao prepuštam kompetentnim katoličkim sociolozima i osobito, čelnicima Katoličke crkve kod nas, pod vodstvom Svete Stolice, ako im se to učini potrebnim.