ULOGA CRKVE U HRVATSKOM DRUŠTVU

za „Hrvatski obzor” (Slaven Relja)
Split, 25. 4. 1995.

Prije nekoliko mjeseci velikog je odjeka u javnosti imao vaš interwiev splitskom tjedniku „Nedjeljna Dalmacija” u kojemu se, uz ostalo, kritički progovorili o mjestu i ulozi crkve u hrvatskom društvu danas. Kako ocjenjujete ulogu crkve u hrvatskom društvu danas i ne postoje li, po vašem mišljenju, jako izražene tendencije da se crkveni stavovi a i cjelokupna vjera proglase gotovo pa dijelom aktualne politike i jeftinog politikanstva?

U Božićnom broju „Nedjeljne Dalmacije” dao sam odgovore na neka postavljena mi pitanja. Uredništvo mi je bilo obećalo da će mi donijeti te odgovore za autorizaciju, ali nisu ispunili zadanu riječ. Neke su moje odgovore kratili na vrlo važnim mjestima, na primjer o kriterijima Katoličke moralke o političkim opredjeljenjima katoličkog vjernika s obzirom na razne stranke u Hrvatskoj. Donijeli su odgovor o jednom temeljnom kriteriju, ali, kada sam dao konkretne kriterije za neke konkretne probleme, to su oni, a da mene nisu pitali, jednostavno ispustili.

Zato mi dozvolite da te neke konkretne kriterije ovdje ukratko opetujem.

1.
Vatikanski sabor govori o tim kriterijima u II. dijelu pastoralne konstitucije „Crkva u suvremenom svijetu”, u poglavlju četvrtom, pod naslovom: „Život političke zajednice”. Ti kriteriji obavezuju u savjesti svakog katoličkog vjernika s obzirom na njegovo političko opredjeljenje i glasovanje, pa i stvaranje koalicija za izbore.

Politika je, prema nauci II. Vatikanskog sabora „AUTONOMNA OVOZEMALJSKA VREDNOTA”. Taj su izraz zlorabili naši marksisti, za vrijeme svoga režima, želeći s Crkvom ući u savezništvo, tobože protiv kapitalizma, a u korist siromašnih radnika (zaboravljajući pritom na svoju vlastitu „novu klasu”), kao neku apsolutnu autonomiju po onoj „baška vjera, baška politika”, ali su se varali. Bog nije prepustio đavlu politiku, a za sebe zadržao vjeru i tako sklopio s đavlom „modus vivendi”. Bog je, naime, suvereni gospodar svijeta. „Pantokrator”, kako ga nazivamo mi kršćani, „Svevladar”. Autonomija politike, kao i kulture, ekonomije, međunarodnog poretka i obitelji je relativna, jer sve te autonomne ovozemaljske vrednote moraju se držati „PRIRODNOG MORALNOG ZAKONA” koji je od Boga.

Na primjer, ne smije se niti u politici ubiti nevino ljudsko biće, ne smije se lagati ni klevetati, pa ni kada se radi o vladajućoj ili bilo kojoj drugoj stranci koja nije moja; dapače, taj zakon traži da se drugim strankama, pa i vladajućoj, priznaju stečene zasluge; ne smije se krasti privatna ni društvena imovina; mora se radniku dati zaslužena plaća, itd.

S obzirom na naše tako brojne stranke u našem tako malom narodu, treba gledati na odnose pojedinih stranaka prema vjerskim propisima naše crkve i propise drugih vjerskih zajednica.

On stranka koja, npr., podupire abortus, ona stranka koja i danas govori: „mi smo ubijali jer jer bilo takvo vrijeme”, a ne pokazuje nimalo žaljenja zbog tih svojih ubojstava u prošlosti, ne zaslužuje povjerenje jednog kršćanina ni s obzirom na stranačku pripadnost, ni s obzirom na glasovanje, ni s obzirom na stvaranje izbornih koalicija. Jer tko tako govori, taj bi opet ubijao kad bi došlo takvo vrijeme. Taj se, dakle, drži svoga klasnog morala i danas i nije se nimalo promijenio, prema onoj „Vuk dlaku mijenja, ali ćudi nikada”. Kako se može, na primjer, udruživati, pa i u politici, s takvima onaj koji ima za vrhovno načelo svoga političkog djelovanja: „Vjera u Boga i seljačka sloga” ili onaj koji ima za vrhovno načelo svoje stranke: „liberalizam” svakog čovjeka bez obzira na vjeru koji ispovijeda (a spomenuti imaju za nečelo koga se nisu u PRAKSI ODREKLI ni danas, da MRZE KLASNOG NEPRIJATELJA). To su u prvom redu vjernici, bilo kojoj vjeri pripadali, osobito oni koji pripadaju katoličkoj vjeri, što su pokazali u našoj nedavnoj prošlosti kada su imali svu vlast i sva materijalna i sva kulturna dobra u svojim rukama: to isto vrijedi za one koji imaju vrhovno načelo svoje politike „Bog i Hrvati”.

S tog stajališta se razumije da prirodni moralni zakon nije za borbu između kapitala i rada, nego za SURADNJU, ali tako da se ima na pameti da je RAD NA PRVOM MJESTU, A KAPITAL DA MORA SLUŽITI LJUDSKOM RADU; ali i da ljudski rad mora poštivati zakone kapitala, koji kapital naime ima svoju objektivnu vrijednosti svoje objektivne zakone.

Taj ekvilibrij je teško postići, ali oni koji pošto poto, ne prezajući od klevetanja, potiču sukobe između rada i kapitala, ti ruše i ljudsko društvo, kako se je pokazalo u nedavnoj našoj tragičnoj prošlosti.

Kako tumačite sve češće i glasnije pojavljivanje dijela svećenstva u hrvatskom medijskom prostoru? Može li u ovo vrijeme jedan svećenik u potpunosti biti čak i politički kolumnist a što se danas dešava?

Kako rekoh postoje kriteriji za bavljenje politikom za čovjeka katolika. A svećenik nije prestao biti čovjek, pa on, po sebi, ne gubi pravo da se bavi politikom, i da postane čak i kolumnist u nekom novinarskom glasilu. Ali postoji jedna pozitivna zabrana pape Pavla VI. da se svećenici ne bave dnevnom politikom, da bi mogli ostati bitno ono što jesu, posrednici između Boga i ljudi u onom što spada IZRAVNO na Boga i da ne izgube povjerenje ljudi koji ne pripadaju njegovoj stranci. Zato svećenik, ako postane kolumnist u nekoj novini, treba da se drži pravila PRIRODNOG MORALNOG ZAKONA i njega da tumači, jer taj zakon vrijedi za svakog razumnog čovjeka, budući da je taj zakon upisan u svijest svakog ljudskog bića.

Što se tiče moga iskustva, kako sam u početku natuknuo, moju su suradnju, inače vrlo rijetku, uredništva nekih novina ili odbijali ili po svojoj volji skraćivali. A to nije bilo pošteno. Nadam se da mi se to sada neće dogoditi.

Malo je tko vjerovao da će nam ovo vrijeme dolaska demokracije i radenja vlastite države donijeti ovakvu eroziju morala. Pljačke, otimačine, rađanje novih podobnosti itd. vidljive su na svakom koraku. Malo tko više misli od morala. Kako vi gledate na to i držite li da je moral na ovim prostorima uistinu nisko pao?

Krađe i pljačke, ratno profiterstvo nisu stvoreni ni kod nas ni u vanjskom svijetu od neke vladajuće stranke ili od neke vlade, nego je posljedica pokvarenog ljudskog srca. Ti se ljudi nalaze posvuda i neće ih nitko nikada posve iskorijeniti. Stoga to može biti jedna zavodljiva uzrečica, da će nakon izbora, ako određena stranka dođe na vlast, takovih pojava nestati. Sjetimo se kako su komunisti mislili da će takve pojave nestati kada oni dođu na vlast, ali su se prevarili, jer su se kradljivci našli među njihovim redovima i ti su ljudi prouzročili pad komunizma u svijetu, budući su komunizam potkopali iznutra. Nešto slično su učinili i demokršćani u Italiji. Mogu se provesti ne znam koje i kakove revolucije i promijeniti bilo kakvi režimi, ali promijeniti ljudsko srce, to je posao nad svim poslovima; taj moralni preporod čovjeka i društva. To nijedna nasilna revolucija nije kadra izvesti, tu revoluciju ljubavi među ljudima, među narodima, među rasama i društvenim klasama, među religijama i svjetovnim nazorima. Može se izvršiti samo miroljubivim načinom, bez nasilja nad ljudskim savjestima i ljudskim životima.

Vaši stavovi u svezi aktualnih rasprava o pobačaju. Mislite li da država ima pravo uplitati se u ovaj problem određujući se za ili protiv abortusa?

Svaku sumnju, barem za nas katolike, o prirodnom moralnom zakonu i njegovoj primjeni na pobačaj, raspršio je autoritativno papa Ivan Pavao II. sa svojom enciklikom „Evanđelje života”. Papa je proglasio zločinom pobačaj, svaki direktni pobačaj. Dakle, država bi ne samo mogla, nego bi joj bila i dužnost sprečavati te zločine koji se vrše protiv najnevinijih ljudskih bića koja imaju pravo na život, iako još nisu rođena. Na žalost, u tom ratu pogiba svake godine 50 milijuna nerođenih ljudskih bića, kako je konstatirala međunarodna konferencija u Kairu prošle godine.

Ali kod nas, a i u velikoj većini država, posebno i u onima tradicionalno katoličkim državama, zakonom je legaliziran pobačaj, koji je kod nas ugrozio opstanak našeg naroda, jer kod nas ima više pobačaja nego rođenja. Tu država mora intervenirati u spašavanju gole egzistencije hrvatskog naroda. To traži ne samo prirodno moralni zakon, nego i politika demografskog opstanka naroda.

Pogotovu bi morao zakon omogućiti „objekciju savjesti” protiv vršenja pobačaja onim liječnicima koji su svjesni da je pobačaj zločin, jer su ti liječnici vjernici. U tom smislu zadarski ginekolozi zaslužuju svaku čast zbog svoje hrabrosti da ne vrše pobačaj.

Također je vrlo žalosno da se od tih nerođenih ljudskih bića pravi kozmetika, namjesto da se njihova tjelešca pokopaju u groblja, u malim limenim kutijama, s imenom koje im se nakon ubojstva dade i onda odredi posebno mjesto u našim grobljima. Usuđujem se ustvrditi, kao umirovljeni profesor teologije u Splitu i kao umirovljeni nadbiskup, na svoju privatnu odgovornost, da će Bog uzeti te male mučenike, poginule radi pravde, u svoje nebesko kraljevstvo, kao što je uzeo u svoje kraljevstvo nevinu dječicu pobivenu zbog Krista, u Betlehemu i okolici, od Heroda.

Problem droge, posebice se doima nerješiv u našemu Splitu. Gdje vidite ulogu prevencije u svemu ovome izašto se tako veliki broj mladeži upušta u ovu pošast? Kako uopće riješiti ovaj problem?

Danas dio mladeži izabira smrt pomoću droge zato što je taj dio mladeži izgubio smisao života. Trebalo bi odgojem, a u prvom redu vjerskim, a onda i humanističkim, ponovno dati smisao života tim jadnim mladima i tako ih spasiti: vratiti im vjerski ideal, rodoljubni ideal, društveni ideal… Svi smo na taj moralni preporod mladih pozvani. Oni su najmanje krivi, krivo je društvo koje je danas uvelikom dijelu moralno zalutalo.

Možete li komentirati najnovije pojave krvavih suza na Gospinom licu, na kipa u. Civittavecchi pored Rima. Ima li naša crkva još službenih stavova o tome?

Pojava krvavih suza u Civittavecchi je još pod službenim crkvenim ispitivanjima, kao i Međugorje. Dakle, slobodno je imati privatna uvjerenja. Ja sam osobno uvjeren u istinitost, to jest nadnaravnost jednog i drugog fenomena.

Dodatak 1.:

Ne bih želio da mi netko reče da sam osudio sve koji nisu vjernici, pače i katolici.

Pozivam se na koncilsku Deklaraciju „O vjerskoj slobodi” i moje intervente o tom pitanju. Ta deklaracija naređuje svim katolicima da poštuju tuđa vjerovanja, pa makar bila i kriva. Ako, naime, čovjek nema pravo na krivo mišljenje, onda uopće nema pravo na bilo kakvo slobodno mišljenje. Crkva je daleko od svakog vjerskog fundamentalizma, integrizma ili totalitarizma.

Mi smo razgovarali s komunistima, iako je taj razgovor bio u neslobodi kao na primjer kada su se razgovarali robovi sa svojim gospodarima u vrijeme društvenog ropskog sustava ili kmetovi sa svojim gospodarima, pa možemo se danas, u demokratskom sustavu razgovarati is neokomunistima, neofašistima, neokapitalistima, slobodnim zidarima. Za taj dijalog je potrebno veliko međusobno poštovanje na bazi međusobnog razumijevanja i ljubavi. Za nas kršćane je SIMBOL TE LJUBAVI KRIŽ na kojemu je Isus trpio i umro za sve ljude, pravedne i griješne, identificirajući se sa svim ljudima i njihovim društvima u LJUBAVI, ALI NE IDEOLOGIJI.

Neprihvatljiv je, dakle, za nas kršćane bilo kakav drugl simbol, na primjer neki „hrvatski svijećnjak” koji bi unio samo zabunu u naš narod, jer on ne bi bio prihvatljiv ni za druge, netom nabrojene sugovornike, osim možda za slobodne zidare.

2.
Primijetio bih još da bez oporbe nema demokracije. Ali i oporba se mora držati prirodnog moralnog zakona, gore natuknutog i ukratno protumačenog. Pritom treba imati na pameti da je naša država opkoljevna neprijateljima koji je iznutra i izvana nastoje destabilizirati. Inače mole’ mo doći ponovno u opasnost da nam se dogodi ona: „Tko neće brata za brata, taj će imati tuđina za gospodara”. Oporba je potrebna zato da slobodno kritizira vladu, ali vlada treba da vlada dok ima većinu u parlamentu. Ako većinska stranka odlučuje, to nije nikakva diktatura, ni fašistička ni komunistička, nego je pravilna demokracija, bez koje pravilne demokracije lako se pada u kaotično društvo.

Za takvo ponašanje treba i humanistički i kršćanski i opće religiozni odgoj drugih religija: tu nema monopola. Svi smo pozvani na demokratsko ponašanje koje bitno uključuje poštivanje tuđeg mišljenja, makar mi možda bili uvjereni da je krivo, kako smo netom rekli da nas uči II. Vatikanski sabor.

Naravno, granice vjerske i ljudske slobode su: opće dobro i „javni red i mir”.

Split, 29. travnja 1995.
Dr. Frane Franić, umirovljeni redoviti profesor teologije i
splitsko-makarski nadbiskup metropolit u miru 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s