Biskupi nisu kazali „ne” Međugorju (3)
Slobodna Dalmacija 14. srpnja 1997.g., Tribina
Nikola Bašić
Ne samo da smo zaprepašteni, nego se zgražamo, moja obitelj i ja, na Vaše napise u SD od 9. srpnja 1997. gospodine Ratko Periću, biskupe Mostara.
Nije to davno da smo i Vas, Vaše preuzvišenosti, vidjeli u Međugorju preko naših TV ekrana. Sjetite se, u povodu čega?
Da, da, sve zbog čitatelja koji to možda i nisu vidjeli, navodim da smo Vas vidjeli u župskom dvoru (uredu) Međugorja prigodom boravka predsjednika RH gospodina Franje Tuđmana.
Po Vama Franjo Tuđman može u Međugorje i ne libite se prezentati uz njega, a Frani Franiću preporučate: „da se već jednom primiri u svojoj nadbskupiji, da uživa plodove svoje mirovine da ne unosi pomutnju u Crkvu u Hercegovini, da pusti na Miru i navodnu „Kraljicu Mira” u Međugorju i ovu biskupiju”.
A zbog čega je ono Franjo bio u Međugorju, a Vi ste ga istom vidjeli u Mostaru, a čini se i sreli. Zar to nije bilo dovoljno?
Je li Franjo, za Vas, bio isključivo iz političkih razloga u Međugorju?
Ako jest, onda možemo zaključiti da ste i Vi bili zbog toga, tj. da se i Vi bavite visokom politikom. I gle kakvo ste mjesto obojica izabrali, baš Međugorje.
Visoka politika da, a neka čudesa, za njih nema mjesta u Međugorju. Vidite, nama iz puka, nazovimo Božjega, prijaznije zvuče riječi pastira o Kraljici Mira, nego duboka šutnja – drugog pastira – zbog visokih političkih razloga: hoću reći, vidjeli smo Vas u društvu predsjednika jedne države ali ništa tom prigodom niste prozborili pred TV kamerama.
A kada je riječ o Kraljici Mira, mislite li doista biskupe Periću, da nadbiskup Frane Franić ne govori o onoj Kraljici Mira o kojoj najljepše govori i sam sveti otac papa Ivan Pavao II., koji je dopustio da se ista slavi u talijanskom gradiću Civittavechia, preko međugorskog kipića koji je proplakao u jednom obiteljskom vrtu.
A da su naši biskupi doista rekli „NE“ Medjugorju, onda tamo ne bi bilo onoliko pastoralni skrbi, tj. izričito bi zabranili svojim svećenicima da tamo ispovijedaju mnoštvo vjernika koji po riječima jednog drugog biskupa, tamo masovno haluciniraju. A to što nisu 1991. preko svoje imenovane komisije, dokazali nadnaravnost bilo kojeg događaja u Međugorju, ne znači da je i sama komisija „nadnaravno” savršena pa da nije u stanju prepoznati razliku od koje je ništa ne dijeli; hoću reći sigurno će neki drugi sastav nešto drukčije djelovati i moći prepoznati istinitost te decidirano tvrditi da se sa svakom sigurnošću može odbaciti ili prihvatiti.
I poslije nalaza te komisije iz 1991. fenomen Međugorja traje, pa i poslije Vaše tvrdnje kako je „naša BK dala razložan sud da je „nemoguće“ (zašto u navodnicima) ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima ili objavama”.
Kako možemo mi, priprosti puk, uskladiti Vaše mišljenje o nadbiskupu Frani Franiću zbog onog dužnog poštovanja kojeg imate prema njemu “kao starijem subratu u episkopatu, kao uglednom koncilskom ocu, cijenjenom hrvatskom teologu, priznatu svjedoku vjere i zaista u mnogočemu drugome velezaslužnu u Crkvi među Hrvatima”, sa zaprepaštenjem nad njegovom izjavom o Međugorju, a ni riječi o drugim biskupima koji su bili skupa s nadbiskupom Franićem u Međugorju i o dragom raspitivanju Pape o Međugorju u raznim prilikama i o dopuštenju biskupu Grillu da se ista slavi u Civitavechiji?
Nekoć je Gamaliel predstavljao „mirakul” za svoga studenta Savla na ondašnjem židovskom sveučilištu, tj. Hramu, jer je pretjerano bio obziran i oprezan prema fenomenu Isusa iz Nazareta. Ali se zato, nešto poslije, Pavao (ex Savao) uvjerio da je Gamaliel bio u pravu. U onim Vašim riječima, biskupe Periću: „kao uglednom koncilskom ocu, cijenjenom hrvatskom teologu, priznatu svjedoku vjere” prepoznajem istinitost fenomena Međugorje.
Frane Franić 