MEĐUGORJE JE MJESTO MOLITVE

Intervju za Molitvenu Akciju iz Beča s nadbiskupum u miru dr. Franom Franićem u Splitu
11.3.1998.

Dr. Frane Franić je dugo godina djelovao kao nadbiskup splitske dijeceze. Franić se ubraja u najvjernije prijatelje Međugorja među biskupima i rado je pristao odgovarati na pitanja Molitvene akcije. Mi ovdje objavljujemo slijedeći razgovor.

Smisao Međugorja u Crkvi i u svijetu

Vaša Ekscelencijo, možete li nam ukratko opisati kako ste proveli zadnje godine?

Ja sam 16. listopada 1988. poslan u mirovinu od Svete stolice, jer sam navršio 75. godinu života.

Još uvijek se aktivno bavim proučavanjem teologije. 1996. sam slavio dijamantnu misu, što znači 60 godina svećeničke službe, od toga 46 godina u funkciji biskupa. U istoj sam godini izdao moju knjigu “Bit ćete mi svjedoci”, koja je tiskana u listu dijeceze. Ova knjiga predstavlja zbirku mojih ranije napisanih i objavljenih pastirskih poslanica, poruka, studija… Uskoro će biti završena i moja druga knjiga. Ona nosi naslov “Crkva, stup istine”. Tu sam prenio na papir moja sjećanja na djelovanje u II. Vatikanskom koncilu, kao i na vrijeme prije i nakon Koncila. Ona sadrži također i moj teološki rad, jer ja sam od 1942. do 1980., dakle 38 godina, bio profesor teologije. Ja gledam na ovu knjigu kao na moje životno djelo i cijela je moja duša u njoj.

Vi ste još od početaka svjedok Međagmja i bili ste također član Biskupske konferencije ex-Jugoslavije. Kako je to onda stvarno bilo?

Na zasjedanju Konferencije biskupa ex-Jugoslavije ustao bi najprije mostarski biskup Žanić i govorio bi protiv Međugorja. Nakon njega sam ja uzeo riječ, da bih izrekao potpunu suprotnost onoga što je tvrdio Žanić, i na taj način govorio za Međugorje. Nakon toga nije Više nitko tražio riječ. Nije se zauzeo stav niti za mene niti za Žanića.Tada mi nije nitko uzeo za zlo moje zastupanje Međugorja i svi su bili mišljenja da govorim i da na nikoga ne želim vršiti pritisak da prihvati moje mišljenje. Ja sam biskupu Žaniću javno ponudio svoje prijateljstvo, jer je vrlo neugodno kada se govori o tome da je između dva biskupa nejedinstvo zbog Međugorja. Naša divergentna mišljenja s obzirom na Međugorje samo odražavaju naše osobne poglede, i ne bi imalo smisla da jedan drugoga zbog toga napadamo, jer na kraju je Međugorje jedno pitanje koje se tiče svih nas. Sveta stolica nije o tome dala ni pozitivan ni negativan sud. Biskup Žanić je ipak odbio moju ponudu i rekao da se prijateljstvo ne može obnoviti, ako ne povučem sve ono što sam rekao u prilog Međugorju.

Koji su stav zauzeli drugi biskupi?

Činilo mi se kao da se ne žele priključiti ni mom ni Žanićevom mišljenju, već da žele jednostavno ostati neutralni. Smatrali su da ovo pitanje još nije riješeno. Ako dolazi od Boga onda ga nitko ne može omesti, a ako ne, onda će se samo uništiti. Ja sam često tražio od biskupa, da se sjete kako su nastale crkvene dogme. Uvijek je bilo tako da Bog djeluje kroz ljude, i zato sam rekao biskupima: „Pođite tamo i uvjerite se svojim vlastitim očima. Vi ste na koncu suci i ne možete ostati neutralni. Vidjet ćete da se tamo slavi Sveta misa, da se ispovijeda i da se ljudi obraćaju”. Oni su primjetili da bi se to već shvatilo kao pozitivni sud, ako bi posjetili mjesto. Ja imam svoja vlastita iskustva i uvjeren sam u Međugorje i nitko mi ne može predbaciti da je sve samo rezultat moje živahne fantazije.

Koji su stav zauzeli biskupi 1991. u Zadru?

Ja sam tada već bio umirovljen i nisam sudjelovao na sjednici. Ali svatko može zaključiti iz teksta, kojeg su svi biskupi potpisali na sjednici, da su priznali kako je Međugorje mjesto gdje se ljudi iz cijeloga svijeta sastaju da bi molili. To ne može nitko opovrgavati.
Dalje stoji u tekstu da će biskupi podržavati štovanje Marije, ukoliko odgovara Crkvenim okvirima. Iz teksta se također vidi da su službena hodočašća zabranjena, i to znači da ih ne smije voditi službena osoba, to znači svećenik ili biskup.
Ali svećenici ili biskupi smiju pratiti hodočasnike, ispovijedati vjernike i propovijedati. Službujući biskup Perić, nasljednik biskupa Žanića, dao je na znanje da je biskup Žanić, prije nego što je otišao u mirovinu rekao da su biskupi u Zadru zabranili sva hodočašća, te također izjavili da se tamo ne događa ništa nadnaravno. Ja sam se osvrnuo na to tumačenje ne spominjući biskupa Perića i u „Slobodnoj Dalmaciji” slijedeće pojasnio: U tekstu se kaže: “Non constant de supernaturalitate” što znači: “Nije utvrđeno postojanje nadnaravnog”, a ne piše “CONSTANT de NON supernaturalitate”, što bi značilo; “Utvrđeno je da ne postoji ništa nadnaravno”.

U toj izjavi biskupi izričito traže od Komisije za Međugorje da nastavi svoja istraživanja.
Nakon što su novine objavile to moje tumačenje, nije izostala kritika biskupa Perića, i ja sam prikazan kao jedna vrst čudaka.
Da to nije tako svjedoče činjenice kako sam dva puta bio izabran za potpredsjednika Biskupske konferencije ex-Jugoslavije i da sam nakon što sam stupio u mirovinu, primio pismo od kardinala Kuharića, u kojem mi piše da su biskupi jednoglasno odlučili da mi predlože da i dalje budem predsjednik Komisije za vjerski nauk, pošto sam od Koncila do moje mirovine stalno bio biran za predsjednika te Komisije. To je značilo da u očima biskupa nisam bio čudak, već da sam uživao njihovo povjerenje, osobito na području nauka vjere.

Imate li još uvijek kontakt s Međugorjem?

U posljednje vrijeme jedva da sam putovao u Međugorje, ali sam u duhu uvijek s njim povezan. Redovno mi se šalje Press-bulletin, poruke i list „Glas mira”. U prošloj sam godini posjetio Međugorje i sudjelovao sam na nekim skupovima. Zbog nekih staračkih slabosti vrlo teško mi je sada putovati.

Što ste u Međugorju osobno iskusili?

Ovdje bih želio spomenuti dva događaja. Prvi je usko povezan s MOLITVOM.
Tokom teoloških studija u Splitu poželio sam postati Isusovcem pa sam stoga stupio u novicijat Družbe Isusove u Zagrebu. Stvorio sam tada naviku trosatne dnevne molitve. Tu sam naviku sačuvao i kada sam, zbog zdravstvenih razloga napustio dvogodišnji novicijat pred zavjetima. Istoj sam navici ostao vjeran kada sam postao svećenik, nakon dovršenih teoloških studija u Splitu 1937.

Za mog prvog posjeta Međugorju, 21. prosinca 1981. dobio sam vrlo pozitivne dojmove o tom novom svetištu. Ja tada nisam poznavao ni jednog oca franjevca te hercegovačke provincije i ni jednog vidioca.Vidio sam samo da je crkva, u taj obični zimski dan, bila prepuna svijeta, među kojima su se isticali mladi. U crkvi je bilo više ispovjedaonica, a pred svakom ispovjedaonicom je bio dugi red mladih i starijih osoba koje su čekale da se ispovjede. Svećenik je točno po svim liturgijskim propisima služio svetu misu i izlagao pravovjernu katoličku nauku naše crkve. To sam izvijestio u svom nadbiskupskom Vjesniku.

1982. putovao sam ponovno u Međugorje i jedne večeri, dok sam molio, bilo mi je kao da me netko pita: “Koliko se moliš?” Odgovorio sam da se od svog novicijata molim tri sata dnevno. Glas mi je odgovorio: “To je dovoljno za običnog svećenika, ali pošto si ti biskup, morao bi se više moliti. Dodaj još jedan sat”. Odgovorio sam: “TO ĆU URADITI”. I tada sam se počeo moliti četiri sata dnevno. To je bila moja osobna objava, moje osobno molitveno iskustvo.

Kada sam 1988. stupio u mirovinu, ponovno sam putovao u Međugorje, i ponovno sam čuo isti glas koji mi je ovaj put rekao: “Sada imaš više vremena i možeš se moliti pet sati dnevno”. I ponovno sam odgovorio: „TO ĆU URADITI”. O ovome sam izvijestio u novini Vjesnik i uputio sam na to da Gospa traži da se svećenici mole tri sata, biskupi četiri, a biskupi u miru pet sati. Naravno to je bilo majčinsko traženje, a ne neko strogo traženje, pa ja nisam na tom insistirao.

Moj drugi doživljaj povezan je s jednim Gospinim proročanstvom, koje mi je Gospa prenijela kroz vidjelicu Mariju Pavlović. 1984. bio sam osobno prisutan pri ukazanju u župskom domu.

Marija me pitala, da li želim nešto pitati Gospu. Zamolio sam je da pita Gospu, što mogu u svom životu napraviti još bolje. Nakon ukazanja, Marija je zapisala na papiru Gospi postavljeno pitanje o mom popravku i njene odgovore i izravno mi je predala taj papir. Na njemu je bilo zapisano: “Gospa blagoslivlja nadbiskupa, on će morati mnogo pretrpjeti na najvišoj razini zbog moga imena, ali ja ću biti uz njega”.

Ja sam uzeo taj list papira i čekao sam što će se dogoditi. Dogodilo se je da me je jedan prelat na Kongregaciji za kler u Rimu, pri kraju tog istog mjeseca rujna opomenuo da se ne zauzimam za Međugorje.
Kad mu to nisam mogao obećati zaprijetio mi je da ću snositi teške posljedice.Točno dvije godine kasnije, 1986., proročanstvo se ispunilo u Vatikanu na najvišoj razini malo prije moje zlatne mise. Došao sam u Vatikan i sastao sam se s onim netom spomenutim prelatom iz kongregacije za kler. On me je obavijestio o procesu protiv mene koji je bio u tijeku, i da je zaključeno da me se smijeni s moje službe nadbiskupa. Nedostajao je još samo potpis Pape. Ove su me riječi pogodile kao grom iz vedra neba. Uopće nisam imao pojma da se procesira protiv mene a da nikada nisam bio saslušan.

Optužen sam da sam kooperirao s komunistima na rušenju Crkve. Ako bi me se ostavilo u službi, to bi značilo stvarnu opasnost za Crkvu. Zbog toga sam trebao biti smijenjen odmah i bez saslušanja. Isti prelat mi je savjetovao da podnesem ostavku zbog zdravstvenih razloga pa da će mi biti lakše podnijeti udarac.

Ja sam se kratko sabrao i opet sam čuo isti glas koji mi je rekao: „Prihvati svoju smrt”.
Ja sam odgovorio: “Prihvaćam”. A prelatu sam odgovorio: “Ako me Sveti Otac smijeni sa službe, ja ću to prihvatiti. Kažite mu da mu neću praviti nikakve teškoće”. Nakon što sam ovo izrekao, obuzeo me osjećaj mira, kakav prije nikada nisam poznavao. Tako nešto se može osjetiti samo u raju. Onda sam otputovao kući da čekam u tom miru odluku Svetog Oca.

Kratko prije moje zlatne mise, 15. prosinca 1986. primio sam umjesto očekivane osude osobno pismo (autograf) Svetog oca na dvije i pol stranice, u kojem mi je čestitao zlatnu misu slijedećim riječima: “…možete slaviti svoju zlatnu misu s najvećim veseljem, jer vaša je neprekidna i stalna vjerna odanost prema ovoj Svetoj apostolskoj stolici dokazana”. Ovo je značilo, da je papa ponovno pokrenuo proces, i ovaj je put moja vjernost Crkvi dokazana. Tako se ispunilo Gospino proročanstvo, koje mi je prenijela kroz vidjelicu Mariju Pavlović.

Vi poznajete početke Međugorja kao i sadašnju situaciju. Kako vidite njegovu budućnost?

Nadam se da će ostati svetište svjetskog ranga, kao i Lurd i Fatima, jer ova su tri svetišta usko povezana. Ukazanja u Fatimi, Lurdu i Međugorju simboliziraju Gospinu borbu za vjeru u Boga i protiv trenutno vladajućeg ateizma. 1848. je izdan Komunistički manifest s parolom: „Ujedinite se proleteri svih zemalja” u borbi protiv Boga. Deset godina nakon toga se ukazala Gospa u Lurdu, da bi ljudima rekla da Bog postoji. Time je Gospa izravno nastupila protiv ateističkog komunizma, i izabrala je siromašnu Bernardettu, koja nije znala ni Vjerovanje, kao vidjelicu.

U Fatimi se je Gospa ukazala točno u onom mjesecu, u kojem je u Rusiji počeo djelovati marksistički ateizam sa svojim društvenim poretkom, a u Međugorju se je Gospa ukazala, da bi nagovijestila pad komunizma i njegovog režima, što se konačno i dogodilo širom cijeloga svijeta. Ali ona je predskazala i ratove, koji će izbiti, ako se svijet ne obrati Bogu.

Možemo li Vas zamoliti još za završnu riječ našim čitateljima?

Pozivam sve da dođu u Međugorje. To je dozvoljeno, i svatko tko to doista želi, može doći. Vidjet ćete to svojim vlastitim očima i možda ćete imati posebno iskustvo. Sigurno ćete nešto posebno doživjeti i iskusiti, ako dođete u Međugorje otvorenoga srca i puni vjere.

Hvala Vam na ovom razgovoru!
Split, 11. 3. 1998.

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s