O PRIVATNIM OBJAVAMA

Frane Franić

„Boga nitko nikada nije vidio”, kaže nam sv. Pismo (1 Iv 4,12) jer Bog obitava u nepristupačnom svjetlu pa ga smrtno oko ni ne može vidjeti. Tek kada dođemo u nebesko Božje kraljevstvo naše će duše dobiti posebnu nadnaravnu snagu da mogu vidjeti Boga licem u lice i upoznati ga kao što se ljudi ovdje na zemlji između sebe upoznaju.

Zato je Bog uspostavio vezu s čovjekom, koga je stvorio „na sliku i priliku svoju” (Pos 1,26). Bog je uspostavio s razumnim i slobodnim čovjekom RAZGOVOR čim ga je stvorio, prije grijeha i poslije grijeha (Pos 2). Taj Božji razgovor (dijalog) je bio s čovjekom kao prijateljem (Iv 14,15).

Taj svoj tajnoviti razgovor s čovjekom vrši znakovima, to jest riječima i “zahvatima”, usp. DV, 2: riječima preko svojih proroka i “zahvatima” to jest čudesnim djelima kojima potvrđuje istinitost riječi koje čovjeku govori preko proroka.

Razlikujemo JAVNU i PRIVATNU OBJAVU s kojima Bog otkriva čovjeku svoju opstojnost i svoju narav, koliko čovjek to može shvatiti.

Javna Objava Božja je sadržana u Starozavjetnim i Novozavjetnim knjigama i u svetoj Apostolskoj predaji, a svršava smrću zadnjega apostola. Vrhunac te Objave je u Isusu Kristu u kojem se ispunja Objava Staroga i Novoga Zavjeta. Sve što moramo vjerovati da se spasimo nalazi se u toj Objavi.

Ipak Bog nije napustio čovjeka da s njim izravno razgovara ne samo preko crkvene hijerarhije, nego Bog trajno razgovara s čovjekom i izravno preko RIJEČI I PREKO ČUDESA, govori nam II. Vatikanski sabor, npr. kad kaže: “Tako Bog, koji je jednoć progovorio, NE PREKIDA razgovora sa ZARUČNICOM svoga ljubljenoga Sina” (DV, 8), to jest s njegovom Crkvom.

Taj razgovor Boga sa Crkvom i čovječanstvom, koji se odvija poslije smrti zadnjeg Apostola, zovemo privatnim objavama. On se odvija, kao i u javnoj objavi, RIJEČIMA I ČUDESIMA koja potvrđuju Božje Riječi, a Riječi otkrivaju značenje čudesa. To dvoje ide skupa i ne mogu se rastaviti. Ako su rastavljeni, onda Božji govor nije potpun.

Uostalom čovjek se otkriva drugom čovjeku riječima i djelima. Ne vjerujemo ljudskim riječima, ako nisu potvrđena djelima. Uostalom i židovska riječ “DABAR” znači izgovorenu riječ i djelo.

Na primjer, u Međugorju se Bog, u privatnoj objavi, izražava ljudima riječima preko šestorice vidjelaca i preko čudesa koja se tamo događaju: velikih obraćenja, velikih tjelesnih iscjeljenja i, najzad, kako se čini, preko Gospina plača krvavima suzama u Civitavecchia, koje suze teku iz kipića Kraljice mira, kupljenog u Međugorju, a da su te suze sastavljene od prave ljudske krvi konstatirano je od Sveučilišne klinike „Gemelli” u Rimu.

To posljednje čudo krši sve prirodne zakone i može se rastumačiti jedino svemogućnošću Božjom i ničim drugim, osim da se radi o prevari, što se čini da je isključeno.

To bi čudo zadavalo najveću poteškoću onim teolozima koji kažu da ni Isus svojim čudesima nije kršio prirodne zakone, iako su mu oni bili „otvoreni”, to jest bili su mu poslušni dok ih nije kršio.

Naš Gospodin je rekao apostolima, a preko apostola njihovim nasljednicima biskupima: „Ova će čudesa pratiti one koji budu vjerovali: pomoću mog imena izgonit će zle duhove, govorit će novim jezicima, zmije će uzimati rukama, ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi, na bolesnike stavljat će ruke, oni će ozdravljati.” (Mk 16,17). “A oni odoše i počeše propovjedati posvuda… Gospodin je s njima djelovao i potvrđivao Riječ čudesima što su je pratila” (Mk 16,20).

Zašto se danas čudesa u Crkvi tako teško priznaju, kao da ona nisu obećana Crkvi sve do svršetka svijeta, kao što reče Gospodin: „Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta”.

Crkva doista mora biti oprezna u priznavanju čudesa, jer se mora čuvati prevara, kojih je uvijek bilo i bit će.

Isto tako Crkva mora dobro paziti da ne prizna lažne proroke, koji tvrde da prenose Riječ Božju koju su primili izravno, u viđenju, od Isusa, naše Gospe, od samoga Oca Nebeskog itd.

Ali jedno je opreznost, a drugo je, skoro bih rekao, načelno odbacivanje svih čudesa i svih privatnih objava. Zadaća je Crkve ispitivati duhove, a ne gušiti Duha. To je jedna od najvažnijih karizmi koje bi morao u sebi njegovati, studijem i molitvom, svaki biskup, a rekao bih i svaki svećenik i svaki kršteni, jer je svima, bez razlike, krštenicima obećan duh Sveti s Njegovim darovima i karizmama (Mk 16,15).

U tom može biti rizika, ali su osobito biskupi dužni truditi se, koliko god mogu naravnim i nadnaravnim snagama, da tu svoju dužnost izvršavaju. Najlakše je reći da nam privatne objave ne trebaju, jer da nam je dosta javna Objava Božja, koja je završila smrću zadnjega apostola.

Mnogi doista danas tako misle i rade. Misle da je Isus tako sjeo s desne strane svoga Oca, da se s te svoje sjedalice ne miče i da samo s nebeske blažene katedre bilježi što tko čini dobra i što čini zla, da može poslije pravedno svakoga suditi, a da je sve ostalo prepustio svojim namjesnicima na zemlji, posebno ovom Općem Namjesniku rimskom Papi.

A to nije tako. Isus, Nebeski Otac, Duh Sveti, Gospa i ostali nebesnici ne mogu indiferentno gledati kako svakog časa padaju duše u pakao, kako ljudi vrijeđaju Boga, kako nevini, pa i krivi trpe na zemlji. Isus je s nama kao u svom Otajstvenom Tijelu pa se On s nama raduje i s nama trpi, to je sastavni dio Njegova života u nebu. Ali kako Oni trpe, kako se On raduje, to nam nije dano razumjeti, zato zovemo taj Njegov život u nebu “tajanstvenim”, mističnim.

Besmislica je, dakle reći, da Bog s nama ne trpi, da se Bog s nama ne raduje, u svakom času našeg života. U svakoj svetoj misi Isus je nazočan kao naša žrtva i On se stvarno prikazuje nebeskom Ocu, stvarnim, uvijek novim, činom neizmjerne Ljubavi, obnavljajući tako, na sakramentalan način, svoju žrtvu na križu prikazanu, na krvav način. Isus je žrtvom na križu jednom za svagda, zadovoljio sve grijehe sviju ljudi, od Adama do posljednjeg čovjeka, koji će živjeti na ovoj zemlji, i zaslužio sve milosti potrebne za spasenje sviju ljudi, od prvoga do posljednjeg smrtnog čovjeka. Svete mise su pak kao kanali preko kojih dobivamo milosti koje nam je Isus zaslužio na križu, ako smo s Kristom ujedinjeni vjerom i ljubavlju u svetoj misi.

Reći dakle i napisati da Isus ne trpi zbog dvokratnog slavljenja Uskrsa (usp. “Glas Koncila”, Zagreb (1995.) br. 9, od 26. veljače, str. 3) jest čista teologijska besmislica racionalističke (ne racionalne) teologije, kojom su danas zaraženi mnogi teolozi u našoj Crkvi pa se eto njihove zablude pojavljuju i kod nas (i tako se Vassula unaprijed izvrgava ruglu).

Isto tako reći i napisati (usp. navedeno mjesto u “Glasu Koncila”) da su krvave suze, koje su tekle iz očiju kipa Kraljice mira (kupljenog u Međugorju) od 3. do 10. veljače ove godine, učinak „psihološke energije” valjda nekog čovjeka (bioenergetičara?) jest čista besmislica, jer bi to značilo stvaranje neke materije iz ništa od jednog čovjeka. Te su suze tekle kroz tih osam dana iz tog kipića, po svjedočanstvu biskupa grada Civitavecchia, devet puta. A po svjedočanstvu istog biskupa (danom preko talijanske televizije, TG 1, u četvrtak uvečer, dne 23. veljače 1995. g. (znanstveno analizirane od Sveučilišnog Instituta klinike „Gemelli” u Rimu).

Ta je analiza konstatirala da su te krvave suze, uzete s rečenoga kipa Gospe Kraljice mira, sastavljene od prave ljudske krvi. Tu bi se moglo raditi o prevari kojom bi se bio ugradio u glavi toga kipića mali rezervoar ljudske krvi i spojio s očima kipića s nekom cjevčicom te se tako omogućilo krvavo plakanje toga kipića. Ali ovaj rezervoar nije pronađen pa ta pretpostavka, Čini se, otpada.

Što se pak tiče „facili entusiasmi” Božjega naroda koji je gledao to plakanje Gospina kipa krvavim suzama ili pak nekih „psihopatoloških entuzijazama” Božjega maloga naroda što se pojavljuju, kako netko reče, u Međugorju kod međugorskih hodočasnika pa se sada eto prenašaju „u srce Italije” pred vratima Rima – papinskog – mora se primjetiti da su se slični entuzijazmi pojavljivali kod običnog naroda Starog Izraela kada je Isus činio čudesa dok je hodao po zemlji, u svom smrtnom tijelu ali da se ti entuzijazmi nisu pojavljivali kod pismoznanaca, tih tadašnjih „racionalističkih teologa”.

Lažni se pak proroci prepoznaju osobito po tom što su njihova proročanstva politizirana u korist kraljeva i drugih moćnika ovoga svijeta pa bi se to moglo možda reći i danas, a pravi su proroci redovito morali stradati zbog svojih proročanstava kada su ih izgovarali ne štedeći ni kraljeve pa ni svoj narod, komu su dozivali u pamet njegove teške grijehe i pozivali ga na obraćenje.

Uostalom, moramo se podvrgavati i u tim stvarima, kao i u svim drugim stvarima vjere i morala, kompetentnom sudu naše Crkve.

Ovdje bih spomenuo, u ovoj Bilješci, i proročanstvo pape Ivana XXIII. da će se, nakon Sabora, u Crkvi pojaviti „NOVI DUHOVI”.

Čini mi se da se danas to proročanstvo ispunja u našoj Crkvi pojavom obnoviteljskih pokreta, kao što su, na primjer: “Djelo Marijino” – “fokolarini” Chiare Lubich, “Neokatekumenski put” Kika Argüella, razni karizmatički obnoviteljski pokreti u Duhu Svetom, itd.

Te u Duhu Svetome obnoviteljske pokrete prate mnogobrojna ukazanja i poruke, priznata od Crkve ili još ne priznata. Sve poruke i ukazanja govore o potrebi brzog OBRAĆENJA. Kaže se da Marijinih “UKAZANJA“ ima danas oko četristo. Mnogi se čude tom broju, ali meni se čini da je to ono što je prorekao Joel prorok (Jl 3, 1-1) i papa Ivan XXIII. za naše vrijeme, kada se radi o biti ili ne biti Kraljevstva Božjega na Zemlji, na kojoj je prevlast ZVIJERI (Ap 13, 1-9) čini se, došla do vrhunca, pa onda i Biblijska žena sa svojim POTOMKOM (Ps 3, 15) i (Ap 12,1) nastupa sa svojom borbom i pobjedom (Ap 20, 1-9).