Razgovarao: Zoran Vukman – Slobodna Dalmacija 13. srpnja 1999., Split
Gost Foruma: Nadbiskup u miru mons. Frane Franić,
autor knjige “Crkva, stup istine”
Knjiga Crkva, stup istine nadbiskupa u miru mons. Frane Franića zasigurno je svojevrsno životno djelo čovjeka koji je kao neposredni sudionik Drugoga vatikanskog koncila sudjelovao u stvaranju i povijesti i budućnosti Katoličke crkve. Mons. Franić je bio jedan od ključnih ljudi Crkve u Hrvata koji su zaštitili njezin integritet za vrijeme komunističkog totalitarizma, ali je i u duhu otvaranja Crkve svijetu, bio među prvim biskupima koji su pokušali ostvariti dijalog s marksistima i komunistima.
Njegova knjiga djelo je neospornoga teološkog autoriteta koje unosi doktrinalnu jasnoću i svjetlo u svaku buduću raspravu o Drugom vatikanskom koncilu. Riječ je o prvoj knjizi u hrvatskoj teološkoj literaturi koja donosi sva važnija idejna strujanja tog Koncila, a papa Ivan Pavao II., u svojoj poruci mons. Franiću, knjigu je istaknuo kao doprinos jednom autentičnom viđenju Koncila.
Kako je Vaša knjiga ocijenjena i primljena među hrvatskim teolozima?
Nadbiskup Bozanić pisao mi je da je ova knjiga od povijesnog značenja, a to znači da otvara dijalog u našoj Crkvi o ključnim pitanjima. Razumljivo, angažirana je za određeni pravac koji sam slijedio na Drugom vatikanskom koncilu. Kad me pitate kako odjekuje među našim teolozima, onda mogu reći da su je pozitivno i stručno predstavili i ocijenili četiri mlada splitska teologa, ali za sada, sa zagrebačke i riječke teologije još nisu reagirali. Kritičkih reakcija je bilo, jedan teolog franjevac u Makarskoj oborio se na manjinu u koncilskoj doktrinalnoj komisiji kojoj sam ja pripadao i koja je zastupala puni primat pape.
Puni Primat Pape
Poznato je da ste vi bili vrlo aktivni na Drugom vatikanskom koncila u obrani primata pape. Koliko je to pitanje zapravo i danas jedno od ključnih za samu Katoličku crkvu?
Mislim da je najvažnije pitanje Drugog vatikanskog koncila bilo o demokratizaciji Crkve. U tom kontekstu raspravljalo se o tomu može li papa i dalje sam upravljati Crkvom ili bi kolegij biskupa ograničavao njegov primat, za što je bila koncilska većina biskupa. U koncilskoj doktrinalnoj komisiji deset biskupa bilo je za puni primat pape, a dvadeset za ograničeni. I većina teologa i filozofa bila je za ograničeni primat, tako da smo mi koji smo zastupali puni primat bili u manjini. U ime te manjine, ja sam održao polusatnu relaciju o punom primatu papinu. Trebalo je utvrditi vlast biskupa u odnosu na vlast pape, i ostati na definiciji da papina vlast, pa tako i biskupska, ne dolazi iz naroda nego od Boga. Zato sam prvi predložio da biskupi u svom ređenju dobivaju punu Vlast u upravljanju općom Crkvom jer kao kolegij imaju autentičnu Vlast od Krista, jednako kao i sam papa. Mnogi veliki teolozi zastupali su tezu da se te dvije vrhovne vlasti spajaju u jednu i da je papi za upravljanje Crkvom potrebna većina biskupa. Ta ideja mi se sviđala, dugo sam razmišljao o tomu, taj put bi možda olakšavao dijalog s pravoslavcima i protestantima, ali u krajnjim konzekvencama shvatio sam da može značiti početak oduzimanja misterija Crkvi, i ostao sam na tradicionalnom rješenju.
Vi ste praktički pronašli rješenje i na koncu je Vaša manjina postala većina za puni primat pape?
Duh Sveti se ponekad služi neznatnima da bi Crkva došla do istine. Ja sam bio samo instrument u Božjim rukama. U svojoj relaciji, koju je pozorno slušao Pavao VI., predložio sam da papa ima puni primat, a da biskupi dobivaju punu vlast, ali u moći, in potentia, u Papinu pozivu ona se aktualizira. Neki od većine su mi čestitali na tom rješenju, i ja sam bio veseo nekoliko dana jer sam mislio da je to izlaz: kolegij ipak postoji, ali radi na poziv pape. Nakon par dana rekli su mi da ne prihvaćaju to rješenje jer kolegij tu moć dobiva od Boga i ne treba mu poziv pape. Na toj distinkciji opet smo se razišli. Petsto biskupa je bilo za moje rješenje, a čak 1700 protiv, i onda je papa Pavao VI. izdao prethodnu bilješku koja tumači tekst u kojoj se kaže da je papa glava Crkve, da kolegij uvijek postoji, ali uvijek ne radi i da biskupi imaju vrhovnu vlast od Boga koja se aktualizira s pozivom pape. Na kraju je i većina potpisala tu Papinu bilješku kao koncilski akt iako je i danas osporavaju mnogi veliki teolozi.
Teološka opozicija
Koliko je jaka teološka opozicija protiv punog primata pape i zašto kod nas još uvijek nema otvorenih i javnih rasprava o mnoglm teološkim pitanjima unutar Crkve?
Ta opozicija je vrlo jaka. Na Zapadu se o tom pitanju javno raspravlja, kod nas se mnogi još ne usuđuju javno reći što zapravo hoće. Podjele su kod nas još prikrivene, sve je to još vrlo nedefinirano. Mene neki kritiziraju za to, javno i otvoreno govorim, a sami se boje iznijeti svoje stavove jer se boje naroda. Dok narod slavi papu i oni slave papu. U narodu nemaju većinu jer narod je za papu. Zato moja knjiga poziva na otvoreni dijalog u kojemu bi se sučelili stavovi, tko je za tzv. manjinu koja se poslije pretvorila u većinu, a tko je na tragu onih teologa koji osporavaju puni primat pape.
Je li Katolička crkva došla u veliku krizu zbog svih tih nutamjih kontroverzi i razilaženja?
Kriza u Crkvi je ozbiljna, skidanje misterija s lica Crkve moglo bi uzdrmati njezine temelje i dovesti do apostazije, ali ipak se nadam da do toga neće doći nego da će Crkva kušnje nadvladati pomoću Duha Svetoga i novih crkvenih pokreta kao što su fokolarini, neokatekumeni i razni karizmatički pokreti.
Laici bi mogli imati presudnu ulogu?
To je ono što dolazi iz naroda jer hijerarhija gleda stvari na svoj način, netko se povodi za papom, netko za zapadnim teolozima koji su u većini iako su protiv apostazije; oni žele biti s papom, ali s papom koji će prihvatiti njihove teze. Govoreći ljudski, čisto naravno i razumno, njihova je teza o ograničenom primatu pape privlačna jer daje temelje za ujedinjenje. Ali s druge strane, Crkva dolazi u opasnost da postane nekakva federativna struktura, da izgubi svoje božansko poslanje.
Papina nagrada
Recite mi, kako vas mogu nagraditi, pitao me Pavao VI., nakon moje relacije o punom primatu pape. Ja sam mu na to odgovorio da me već nagradio samim time što je obnovio splitsku nadbiskupiju, što joj je kao najstarijoj u hrvatskom narodu vratio naslov metropolije, a mene imenovao nadbiskupom metropolitom. To je za mene već nagrada, rekao sam mu, ali ako Vaša svetost hoće da mi dade neki vidljivi znak naklonosti, onda vas molim, jer sam siromašan, da mi darujete izdanje akata Koncila. Tako sam od Pavla VI. na dar dobio 28 debelih svezaka koncilskih akata koje sam poslije darovao splitskoj Bogosloviji.
Dijalog s marksistima
Na Drugom vatikanskom koncilu nije u većini prihvaćena ni inicijativa Pavla VI. da Gospa bude proglašena Majkom Crkve. Crkva se danas sve više tumači i shvaća kao obična institucija bez imalo misterija i spiritualnosti.
Pavao VI. poslao je doktrinalnoj komisiji svoj nacrt o proglašenju Gospe Majkom Crkve što je većinom glasova odbijeno jer da Gospa ima dovoljno naslova. Papa je sam svojim autoritetom proglasio Mariju Majkom Crkve, i to nije bilo dobro primljeno. Bilo je prosvjeda otaca Koncila, lupanja nogama, mnogi su izlazili vani. U Crkvi sve više prevladava jedan racionalizam koji se hoće previše prilagoditi svijetu. Crkva je izazvana da sa strane svoje nauke dade novu primjenu evanđelja, nov način govora, ne da odbacuje, nego da iz nje organski proizlazi duhovni razvitak, ali ne nikakvo novo evanđelje, niti novi Krist. Koncil nije prekid, on je organski iskorak Crkve u svijet, ali iskorak koji ne traži umanjivanje Gospe, negiranje pape i euharistijskog Krista. Svijet se spotiče o ta tri misterija, racionalizam odbacuje sve što ne može naš razum shvatiti, ali misteriji nisu protiv razuma nego ga nadvisuju. To je danas velika kušnja Crkve.
U koncilskom duhu pokušali ste ostvariti dijalog s marksistima i komunistima, i to nakon što su vas proganjali Nakon svega i dalje Vam zlobodno podmeću i optužuju Vas da ste surađivali s komunistima, a često iskrivljuju onu Vašu poznatu izjavu iz 1985. o potrebi identifikacije vjernika s društvom.
Jesam, nastojao sam ostvariti s njima dijalog, to je bilo u vrijeme hrvatskog proljeća. Jedan dio hrvatskih marksista 1970. godine htio se s Crkvom urediti ozbiljne odnose. Dragutin Haramija je bio predsjednik hrvatske Vlade i tražio je kontakt s biskupskom konferencijom. Tadašnji pomoćni biskup zagrebački Lah i ja sastali smo se 1970. godine s Haramijom, to su bili tajni i neformalni pregovori na kojima sam izrazio simpatije Crkve prema svim tadašnjim nacionalnim i reformskim strujanjima. U hrvatskom proljeću vidjeli smo doprinos slobodi hrvatskog naroda i mogućnost ostvarivanja demokracije i vjerskih sloboda. Što se tiče zlobniih optužaba, one se odnose na kriva tumačenja mojih izjava. U božićnoj poruci 1985. godine rekao sam da je Isus Krist Čovjekoljub, da se družio s grešnicima, i da mi danas trebamo tako postupati s ateistima. Bila je to opet pružena ruka kao što je to bila i moja izjava koja se i danas zlobno okrivljuje, iako sve manje, kad sam rekao da se sa svojim neprijateljima u konkretnom društvu moramo identificirati u ljubavi, a ne u ideologiji.
Opaske:
I.
Vatikan Castel San Angelo
Početkom ovog mjeseca studenog, čini mi se baš prve nedjelje ovog mjeseca, na TGA talijanske televizije, u rubrici “A Sua immagine” javio je voditelj emisije, mladi čovjek Ignazio…, da je tajni hodnik koji spaja Vatikan s Castel San Angelom pročišćeni tako obnovljen da se može hodati njime.
Čija je to inicijativa?, zapitao sam se. Dvije su mogućnosti:
a) pape Ivana Pavla II., ili b) kardinala urotnika.
Dakle, ili bi papa u nekoj pogibelji za svoj život htio se spasiti u tvrđavi, ili bi kardinali urotnici mogli u toj Anđeoskoj tvrđavi zatočiti papu u nekom za njega unaprijed pripremljenom apartmanu, tako da mu se iz Vatikana tim hodnikom šalju hrana, lijekovi, liječnici, itd. I da bi ti kardinali mogli posjećivati potajno papu i nagovarati ga da dade ostavku. Ta mi se pretpostavka čini vjerojatnijom.
II.
U rubrici “A Sua immagine”, u 33. nedjelju kroz godinu, 14. 11., voditelj emisije, doveo je jednu mladu ženu s bojadisanom kosom i slobodna držanja, noge preko noge, previše koketnog izgleda, da mu komentira balet lagano obučenih balerina kao komentar prvog čitanja te nedjelje o “jakoj ženi”. Ta žena je hvalila te balerine i glumice koje da su te “jake žene”, jer da i one označaju oslobođenje žene od vjekovnog ropstva. Hvalila se ljepota lica i tijela žene (što je protivno tekstu Sv. Pisma.).
Ali je voditelj emisije zatim doveo i uglednog i učenog poznavaoca Sv. Pisma, kardinala Martinia, koji je dan prije s kard. Echegherajom dao izjavu o potrebi reformiranja papina primata. On je rekao da se u tekstu hvali moralna ljepota kreposne duše, a ne tijela. Time se je ISTAKAO autoritet kard. Martinia.
Split, 16. 11. 1999.
F. Franić
Frane Franić 