PISMO BISKUPU PAVLU ŽANIĆU

Preuzvišenom Gospodinu Pavlu Žaniću, mostarskom biskupu

Preuzvišeni Gospodine,
Primio sam od Vas Vaš spis, od 16 stranica, o pojavama u Međugorju. Hvala Vam na pažnji!

Dozvolite da Vam iskreno, u bratskoj ljubavi, izrazim svoje skromno mišljenje o tom Vašem spisu.

Po mom mišljenju najveća slabost toga spisa je:
POGREŠNA METODA ISTRAŽIVANJA ISTINITOSTI MEĐUGORSKIH DOGAĐAJA.

Nemojte se uvrijediti, ako Vam kažem da se ta pogrešna metoda, naravno, prema mom skromnom mišljenju, za koje sam spreman s Vama na daljni dijalog, temelji na oskudnom poznavanju MISTIČNE TEOLOGIJE koja je danas veoma aktualna grana teološke znanosti u Crkvi. Stoga postoji o toj teologiji obilna literatura, na svim velikim europskim jezicima, kao npr. na talijanskom jeziku; da navedem samo jedno djelo: „LA PUSTICA. Fenomenologia e riflessione theologica” 1984. Citta Nuova editrice. Con approvazione ecclesiastica (ISBN 86-311-213-2. Due volumi di pp. 668 e 765).

1.
Vi zamišljate istraživanje ISTINE o Međugorju kao neku „borbu” izmedu pristaša i protivnika Međugorja.
Mene na primjer stavljate među „stupove” Međugorja u toj borbi. Ja pak nisam nikada se „borio” za Međugorje na način kako Vi to zamišljate. Uvijek sam naime govorio da Međugorje spada, ako je istinito ukazanje Gospe, u „privatne objave”, u koje nitko nije dužan vjerovati, kao ni u lurdske i fatimske privatne objave pa netko tko te privatne objave ne priznaje može biti svetiji, od onoga koji ih priznaje. Zato sam uvijek izbjegavam sukobe i polemike i Vas bih zamolio, da obnovimo prijateljsku ljubav usprkos različitog mišljenja o međugorskim pojavama. Međutim Vi ste mi odgovorili da je to nemoguće, jer pristajanje, osobno i privatno, dokle Crkva službeno ne donese definitivan sud, znači krivovjerje, pa da oni koji pristaju uz „međugorske poruke” zaslužuju da idu „u dno pakla”.

Meni dakle nije ništa drugo preostalo nego da se povučem i da dalje ostajem pri svom osobnom i privatnom mišljenju o istinitosti međugorskih poruka i nadnaravnosti duhovnih plodova koja se opažaju u hodočašćima vjernika, u velikim masama, sa svih pet kontinenata, uvijek spreman pokoriti se Svetoj Crkvi.

2.
U Vašu metodu spada Vaše nastojanje da moralno obezvrijedite franjevce, koje smatrate autorima „međugorskih poruka” i svih ostalih međugorskih pojava, kao što su obraćenja i neobična ozdravljenja. To su neki „karizmatički vračari”, kako ste izričito jednom nazvali jednoga od njih, i kako sada mislite vjerojatno o njegovim nasljednicima, koji varaju cijeli svijet zbog skupljanja novca, toga idola Međugorja.

Zatim Vi držite „vidioce” – lažljivcima i tražite načina i slučajeve kako biste te svoje teze o franjevcima u Međugorju i o vidiocima dokazali.

I sve druge podržavatelje međugorskih pojava nastojite moralno obezvrijediti, kao što je prof. Renè Laurentin, za kojega kažete da se je „obogatio” knjigama napisanim o Međugorju, i druge podržatelje Međugorja, među koje treba ubrojiti i mene. Doduše u ovoj svojoj knjižici ne dajete moralnu ocjenu o meni, ali ste me, na jednoj talijanskoj audiokazeti, nazvali „semplice bugiardo” (obični lažac), a ponegdje ste se izrugivali sa mnom: pod stare dane pao „među karizmatičare”. Dapače ste, u svom listu „Crkva na kamenu“, kao glavni i odgovorni urednik, dozvolili jednom, da izađu teški, najteži sto sam mogao zamisliti, napadaji na mene kao izdajnika Crkve i vjere. I to je primjer uzaludne METODE borbi protiv Međugorja.

Sve sam to ipak oprostio i sada opraštam, pače želim zaboraviti i nudim Vam obnovu prljateljstva uz uvijet, da svatko može ostati pri svom uvjerenju.

3.
Vi uvlačite stalno u Vašu raspravu o Međugorju „neposlušnost franjevaca” o raspodjeli župa.

Mislim da Gospa nije došla da dodijeli župe između biskupa i provincijala, jer je to pravno pitanje koje ona ostavlja institucionalnoj Crkvi da ga rješava.

Uvijek sam govorio i PISAO PISMA hercegovačkim franjevcima da ODMAH PREDAJU biskupu mostarskom tih sedam župa, ali oni tvrde da će predati kada im se dozvoli izbor redovite uprave provincije. Oni se boje također da će to biti prvi korak biskupa da ih potjera sa svih župa.

Čini mi se da se oni nalaze „in errore invincibili” s obzirom na rješenje toga pitanja i da bi s njima trebalo postupati očinski, da ih se privede na sinovsku poslušnost.

Žalim taj slučaj, ali tvrdim da Gospa nije u tom ništa kriva, dapače da će to pitanje biti bliže rješenju, što se prije dožvoli „libertas cultus” u Međugorju, a ne da se to pitanje slobode kulta sve više zaoštrava tvrdnjom biskupskog ordinarijata u Mostaru da će sve osobe, svećenike i časne sestre, koji podržavaju „međugorske pojave”, premještati.

4.
Vi, Oče biskupe, tražite i istražujete život tih pojedinih franjevaca i iznosite pred svijet njihove grijehe, koje su počinili, prema vašem istraživanju i, oprostite da Vam ipak kažem, kao stariji brat, time se ogriješujete o očinsku ljubav.
Pri tom Vi ne možete dokazati svoje tvrdnje ni protiv oca Vlašića ni protiv oca Zovka Joze, koga cijeli svijet koji dolazi u Međugorje drži „čovjekom Božjim”, pa dolaze na duhovne vježbe k njemu. Vi iznosite klevetničku optužbu protiv oca Joze Zovka u koju klevetu nitko ne vjeruje jer su tu očevidni svjedoci njegove nevinosti. A Vi ste oca Zovka kaznili na temelju te klevete. Kojeg li progona… i to od Crkve… to radite, Oče Biskupe, na temelju krivog svjedočanstva protiv njega, napisanog od teško duševno bolesne osobe. To je težak slučaj protivan i očinskoj i bratskoj ljubavi na koju biskupe obavezuje Vatikanski ll. saboru odnosu na njihove svećenike (L.G.lll, 28.)

5.
Vi dakle iznosite te slučajeve grijeha franjevaca koji pristaju uz Međugorje. To je ne samo protiv očinske biskupske ljubavi, nego je i METODIČNO KRIVO.

Moglo bi Vam se odgovorili da se je Gospu objavila grešnicima, a ne pravednicima, kako je činio i njezin Božanski Sin.

6.
Međutim moralno vladanje franjevaca u Međugorju je na velikoj visini pastoralne revnosti i razboritosti. Tu oni imaju svaki dan toliko posla, kao mi ostali na najveće blagdane. Pa zar im ne treba to priznati… zar nas na to priznanje ne obvezuje „iustitis distributiva” sub gravi obbligatione…

7.
Što se tiče „laži” „vidioca” i tu. Oče Biskupe, počinjate tešku metodičnu pogrešku.

a)
Mariju okrivljujete zu laž, jer da je potpisala u Parmi, da joj je Gospa rekla da uđe u tu molitvenu grupu, a poslije, kada je izašla iz te molitvene grupe, da je potpisala da joj Gospa nikada nije rekla da uđe u tu grupu. Iz te, za vas evidentno laži, Vi odmah zaključujete da je ona uvijek lagala o svojim viđnjima Gospe, od 1981. do danas.

Također ste sebi dali truda da izbrojite koliko su puta „vidioci” rekli da je Gospa rekla da se je biskup „prenaglio” kada je zabranio služenje mise dvama mladim franjevcima i da „oba franjevca mogu ostati u Mostaru“

Ništa niste uvažili tumačenja drugih istražitelja „međugorskih pojava”, nego se uvijek držite svoje metode: tjerate „vidioce” u laž, a „poruku Gospe” proglasujete „krivovjernom”, jer da Gospa ne može govoriti protiv biskupa.

Odmah navodim i Vaše javno iznošenje moralnog pada Ivice Vego i one časne sestre koja je s njime sklopila civilni brak, naravno sakrilegni, iako su živjeli u Međugorju.

„Kako dakle Gospa može štititi takve grešnike”, trijumfalno Vi uzvikujete.

I Ivan je lažljivac, jer je jednom rekao, da je napisao tajnu o „velikom  znaku” i predao je biskupskom ordinarijatu, još u početku, kada je pokušao s malim sjemeništem, postati franjevac, i poslije je taj isti Ivan rekao da u njegovu spisu nema ništa napisano o „velikoj tajni”, da je to, s obzirom na veliku tajnu, isto što i bijeli papir.

Mirjana iz Sarajeva je rekla da su „sve vjere jednake”, a to je hereza, koja se podmeće Gospi. Pa kud ćeš veće strahote!

b)
Na sve to odgovaram.
Ekstatične molitve, u koje se, od pristalica Međugorja, ubrajaju dnevne ekstatične molitve nisu uobičajena pojava u našoj Crkvi. Samo treba vidjeti da li su te molitve zaista ekstatične ili nisu. Zato Crkva, kada te molitve izazivaju okupljanje kršćanskih masa, brižno istražuje, pomoću vještih stručnjaka u teologiji, psihijatriji itd. narav tih pojava. To se čini sada i za Međugorje. Mi bismo morali pustiti na miru te stručnjake ove druge komisije, odgovorne Saboru BKJ, za svoje rezultate i konačno Svetoj Stolici, a ne nametati im svoje gotove zaključke. Najviše bi im se moglo pružiti neke činjenice i pristati da oni izvuku zaključke.

A svoja mišljenja im se može dostaviti kao osobna i privatna, da oni u slobodi odlučuju kako ne bi stvarali zaključke pod uplivom nekih crkvenih prelata u strahu, da im se ne zamjere.

Ekstaze, kako znamo, mogu biti površinskije i dublje. Kod prvih, vidjelac ostaje u kontaktu s okolicom, kod drugih gubi svaku vezu s okolicom. Poznate osobe, ozbiljne, tvrde da imaju te površinske ekstaze, ali te osobe ne izazivaju masovna okupljanja pa ih naš nadbiskupski ordinarijat ne ispituje, a vjerojatno ni ne zna za njih ili je samo nešto čuo.

Dakle, kada se pojavljuju te površinske ekstaze, to nije nikakav dokaz istinitosti ekstaza, onih dubljih, ako ih imaju iste osobe, koje su imale prije one površinske. To je dapače i normalno, taj napredak u ekstatičnim molitvama.

Od najvećega značenja je da ekstatičari mogu ZAMJENITI SVOJA UVJERENJA S GOVOROM OSOBE KOJU VIDE U EKSTAZI.

To je dokazao s primjerima nekih ekstatičara, sada svetaca katoličke Crkve u svojim knjigama R. Laurentin.

U nekoj dubljoj ekstazi oni mogu jasnije upoznati VOLJU BOŽJU i tu nema kontradikcije, u tim izričajima.

Posebno ekstatičari mogu zamijeniti NADAHNUĆE U MOLITVI S GOVOROM OSOBE KOJU KAŽU DA VIDE, što se je moglo dogoditi Mariji u Parmi, koja nije bila sigurna u svojoj odluci da se priključi toj molitvenoj grupi i nije bila sama ni napisala onu prvu izjavu, nego je potpisala pod autoritetom tadašnjeg svog duhovnog vođe, ali je poslije spoznala da nije to bila RIJEČ GOSPE: spoznala je u dubljoj molitvi.

Stoga treba ispitivati svaku ekstazu, svako viđenje napose, jer u svakoj ekstazi, u svakom viđenju ima više ili manje ljudskog elementa, uostalomi u svakoj objavi Božjoj koja se nalazi u Svetom pismu ili u apostolskoj tradiciji pa za tumačenje privatne objave vrijede ista pravila egzegeze koja vrijede za javnu objavu, da se dođe do smisla koji nam je htio Bog objaviti. Treba tu odijeliti OBLIK – književnu formu, od smisla, kako nas je već Pijo XII. poučio u svojoj poslanici „Divino afflante spiritu”.

Na ovaj način, tom metodom, Oče Biskupe, kojom Vi tumačite „Gospine poruke” iz Međugorja i u njima nalazite kontradikcije ili, kako Vi kažete, „laži”, mogle bi se mnoge kontradikcije naći i u Svetom Pismu. I de facto neki današnji egzegete takove „kontradikcije“ u Svetom Pismu i nalaze te zbog toga kažu da Sveto Pismo nije nepogrešivo i jednostavno da u Svetom pismu ima vrlo, vrlo malo, Riječi Božjih , dotično „ipsissima verba“ – samih riječi Kristovih u Evanđeljima. Znamo kakvim su kritikama podvrgnute Riječi Božje u Svetom Pismu, u nekim suvremenim egzegezama pa nije čudo, Oče Biskupe, da je ista sudbina dočekala i, po mom uvjerenju, Gospine Riječi izrečene jednostavnoj djeci, koja nisu učila teologiju i koja ne hvataju magnetofonom Riječi koje samo oni čuju, a mi, koji stojimo okolo, ne čujemo i ne vidimo ništa, nego samo micanje ustiju „vidjelaca”.

Kakvi su to samo problemi, koji su konstatirani u viđenjima i razgovorima svete Bernardice i djece u Fatimi s Gospom, a sada se isti fenomen javlja u Međugorju.

Želim još primjetiti, Oče Biskupe, da se Gospa pokazivala u Lurdu i Fatimi, a po mom uvjerenju i u Međugorju se pokazuje, izabranim osobama, IZVAN SVOJE ŽIVOTNE SREDINE. Ona se pokazuje izvan BOŽJE BITI – extra essentiam divinam, u kojoj biti ona živi i gdje ima svoj pravi sjaj i svoj život. A kada Gospa izlazi iz te svoje životne sredine, ona se zaogrće nekim odijelima, poprima neke tjelesne oblike, kao djevojčica (Bernardici), kao zrela žena, čas vesela, čas plače pravim suzama, koje su se u Sirakusi mogle sakupiti i analizirati u laboratoriju itd.

Stoga oni koji tako doživljuju Gospu, kao da je u vremenu i prostoru, izvan Božje biti (ali ona je posebnim načinom u tom našem vremenu i prostoru, jer je mi ipak ne vidimo i ne čujemo, a da je u vremenu i prostoru materijalizirana mi bismo je morali vidjeti i čuti, kao što je vide vidioci) ne vide Gospu onakovu kakva ona stvarno jest, u čitavoj njezinoj stvarnosti.

Zaključak od tog misterioznog načina gledanja i slušanja nebeske pojave jest da oni koji to doživljuju mogu iza toga griješiti bilo kakvim grijehom. Jer samo onaj ne može griješiti koji vidi Božju bit licem u lice, neposredno, a ne samo posredstvom neke pojave koju se vidi izvan Božje biti.

Stoga su i veliki proroci, koji su imali viđenje i nutarnje govore griješili:
Abraham je lagao, kada je došao u Egipat, da mu je Sara sestra, jer se je bojao da će ga, zbog nje, ubiti faraonovi ljudi; patrijarh Jakov je prevarom došao do svog prvenaštva;
David je počinio preljub i ubojstvo, da se ne otkrije njegov preljub. Pa ipak je milosrdni Bog tim svoji prorocima opraštao njihove grijehe i dalje se s njima služio kao svojim prorocima.
Pa i apostoli su živjeli s Kristom i gledali njegova čudesa i dapače sami ista čudesa činili, pa su se sablaznili zbog Njegova križa i izgubili vjeru u Njegovo Božanstvo.
I njima je milosrdni Isus oprostio, samo Vi, Oče Biskupe, ne možete oprostiti vidiocu Ivanu što je jednom, u stisci i strahu, da ga ne otpuste iz sjemeništa, lagao i napisao, te Vama predao zapečaćeno pismo u kojem je svjesno lagao da se „velika tajna“ sastoji u iznenadnoj pojavi velikog svetišta na Podbrdu ili Križevcu.
On je sam priznao tu svoju laž i rekao da zaslužuje za to šibe. A što je poslije rekao komisiji da u tom spisu nema ništa o Velikoj tajni, da je to samo bijeli papir, naime s obzirom na tajnu, koju on nije mogao izdati, to nije bila laž. A Vi ste htjeli prekinuti istraživanje komisije držeći taj dokaz peremptornim…
To pokazuje, prostite, Oče Biskupe Vaše nepoznavanje mistične teologije.

Uostalom, kada masa vjernika prekrije Podbrdo ili Križevac, zar to nije velika Crkva, veliko svetište, Živa Crkva Božjega naroda…

To možda ne razumiju ni vidioci, jer oni samo prenašaju Riječi koje, uvjeren sam, čuju, a Crkva je pozvana da te riječi rastumači i da odijeli NAČIN LJUDSKOG GOVORA, koji bismo mogli nazvati PLJEVOM, od ČISTOG ZRNA RIJEČI BOŽJE.

A to nije lagan posao. Treba tu strpljenja i ljubavi, a sigurno i pravednosti i mnogo znanja.

8.
Hvala Vam, Oče Biskupe, što ste me nazvali jednim od dva “stupa” Međugorja, ne nalazim se u lošem društvu. Naravno da zastupam i svjedočim samo svoje vlastito uvjerenje i iznosim samo svoja subjektivna religiozna iskustva koja sam, na, za mene svetom, mjestu imao.

Ali Vi, Oče Biskupe, tvrdite da u Međugorju nema većih duhovnih plodova, nego u bilo kojoj hercegovačkoj župi (usp. razgovor s F. Helanom iz Notre Dama University SAD, koji ste nedavno vodili pred njegovom televizijom).
Dapače bi se moglo zaključiti da je Međugorje jedna kaljuža grijeha, krivovjerja, prevara, i srebroljublja i da sve to vodi u propast. Jer Vi uglavnom hodočasnike nazivate fanatiziranom masom, uz rijetke iznimke pobožnih vjernika koji tu uzalud dolaze. Vi apodiktički tvrdite da se tu nije još dogodilo nijedno čudo.
Ali „čudesa” procjenjuju stručnjaci, prema svojim znanstvenim kriterijima, dotično utvrđuju da li neko ozdravljenje zaista prelazi prirodne snage ili ne, a onda Crkva proglašuje, s vjerskog stajališta, da li je to čudo ili ne. Dotle možemo i mi laici toj stvari izražavati svoja mišljenja, ali ne apodiktički, s prezirom prema protivnom mišljenju. Ali osobe koje zadobiju iznenadno zdravlje od teških bolesti, kada se osjete zdrave, one odmah hvale Boga i oni koji su s njima, ne čekajući da li će kompetentni to proglasiti čudom ili ne. Hvaliti Boga za izvanredne milosti i ako možda ostaje sumnja da li odgovaraju kriterijima čuda, jest prirodno svojstvo jednog stvora Božjega…

9.
Oče Biskupe, molim Vas pođite, i više puta, makar skriveno u Međugorje, i počnite ispovijedati hodočasnike, pa ćete, uvjeren sam, na taj način najbolje upoznati Međugorje videći čudesna obraćenja duša, ta najveća čuda koja se događaju u Međugorju, daleko u većem broju i u daleko većem intenzitetu nego u bilo kojoj župi u Hercegovini, pa čak i u Lurdu.

Zar mi biskupi možemo biti daleko od mjesta gdje se toliko moli i tolike milosti dijele.
Ta đavao ne može dati ni jednu ni najmanju aktualnu milost: samo je Bog Gospodar svih milosti; aktualnih i posvetnih, Gospodar je darova Duha Svetoga i karizama. To je prava metoda istraživanja međugorskih događaja: „Po plodovima njihovim poznat ćete ih”.

10.
Da vidioci, oni koji ih podržavaju, oni koji u Međugorju propovjedaju, ispovijedaju, o Međugorju pišu i razmišljaju i svjedoče svoja iskustva, mogu sagriješiti i da se moraju svakoga dana boriti za svoju vjeru, da mogu ponovo i teško sagriješiti, to je sigurno.
To ništa ne govori i protiv Vašeg poznavanja mistične teologije jasno dolazi do izražaja u sadašnjem vašem spisu i u dasadašnjim spisima i govorima o tom predmetu. Zato bi bilo potrebno ostaviti još vremenu raspravljanje da li „vidioci” „vide Gospu” ili neki njezin znak itd.,jer je to težak problem. Trebalo bi tu dozvoliti SLOBODU KULTA; propovijedanja, ispovijedanja, katehiziranja, meditiranja Riječi Božje i dozvoliti gradnju potrebitih vjerskih objekata i znanstvenog instituta, bolnice, itd., da se može dostojno prihvatiti hodočasike, bolesnike i dati slobodu istraživanja zagonetnih ozdravljenja, tu na licu mjesta.

11.
Što se tiče izjava „vidioca” da je Gospa rekla da ste se Vi prenaglili u kažnjavanju onih dvaju mladih franjevaca, primjećujem: vama je bilo rečeno da je opomena Gospe dana Vama u tajnosti, ne javno i predloženo Vam da to ostane u tajnosti, kao majčinska opomena.

Ali, Vi ste, Oče biskupe, tu opomenu razglasili po cijelom svijetu tvrdeći da Gospa ne može opominjati jednog biskupa.

A kako je prorok opomenuo Davida. Kako je Ivan, autor Apokalipse opomenuo i to javno, biskupe u Maloj Aziji! Pa ti su ljudi prihvatili opomene nastojali se, u svojoj poniznosti, popraviti.

Da ste Vi to učinili, vjerujem da ste mogli spasiti ona dva mlada franjevca za Crkvu, a ovako ste jednoga već natjerali u očaj, kada ste od njega tražili herojsku poslušnost, a takvu je poslušnost nerazborito, oprostite, Oče Biskupe, na tom izrazu, tražiti u svojoj redovitoj upravi biskupijom, jer će se sigurno, u većem broju takvih slučajeva, naći po koja osoba koja neće poslušati.
Gospa je rekla, kaže se, da oni mogu ostati u „Mostaru”. Mostar može značiti jednostavno njihovu provinciju.
A njima nije bila dana mogućnost niti da naprave žalbu. Ne znam da je Sveti Otac Ivan Pavao II. baš želio takvu strogost …

Jedan od dvojice tih mladih franjevaca je bio otišao u dubrovačku biskupiju, u njihov samostan u Slano. To je za njega također bio dakle „Mostar”. I dubrovački biskup msgr. Severin Pernek mu je bio dozvolio pastoralno djelovanje, ali Vi ste mu tu dozvolu oduzeli, kada ste postali dubrovački administrator. Dakle Vi svoje dijecezanske odredbe smatrate apsolutno važećima za cijeli svijet.

12.
Što se pak tiče one izjave Mirjane iz Sarajeva da je Gospa rekla da su „sve vjere jednake” treba gledati kontekst tih riječi. A iz konteksta izlazi Gospino majčinsko gledanje na sve ljude i njihova vjerovanja, jer ju je II. Vatikanski Sabor proglasio „majkom sviju ljudi” (taj je izraz predložio naš pk. otac Balić).
U Međugorju se propovijeda ljubav i pomirenje između svih ljudi, između svih vjera i svjetonazora. To je ta Gospina „jednakost” na planu ljubavi a ne sadržaja.

To je nešto duboko i veoma važno za današnji svijet, u kojem se Istočna Europa sa svojim komunistima OBRAĆA NA HUMANIZAM. TO OBRAĆENJE MOŽE ZNAČITI PRVI KORAK U OSTVARIVANJU FATIMSKOG PROROČANSTVA, rastumačenog u Međugorskim porukama, da će se to dogoditi ne snagom oružja ni snagom politike nego snagom vjere i ljubavi i opraštanja, posebno zaslugom tolikih mučenika u Rusiji i u drugim istočnoeuropskim zemljama, pa i u Jugoslaviji. To je, nadamo se s papom Ivanom Pavlom II., MAJČINSKA POBJEDA MARIJINA koja sada traži opraštanje I NACIONALNA I MEĐUNACIONALNA I MEĐUVJERSKA I MEĐUSVJETSKA POMIRBA.

Zar to nije, Oče Biskupe, veličanstveno!

Ne kao da bi mi vjernici bili zadovoljni s obraćenjem ateista na humanizam, nego mi se nadamo da će poslije slijediti REEVANGELIZACIJA, sve u stilu MAJČINSKE LJUBAVI MARIJINE, a ne u stilu nasilja i osvete.

Oče Biskupe, oprostite što sam ovaj put bio ovoliko iskren. Mislim da mi moje godine nekako daju pravo na to; a i rimski dekret o „Umirovljenim Biskupima”.

Nisam vas želio poučavati, nego samo iskazati Vam svoja uvjerenja i svoja iskustva.

Želeći Vam svako dobro bratski Vas pozdravljam,
Odani Vam u Kristu
Frane Franić

Dostavlja se u prijepisu za informaciju:

  1. Komisiji BKJ za Međugorje:
    za Članove komisije, preko predsjednika iste komisije Preuzv. Msgra dra Franje Komarice
  1. Predsjedništvu KJ, Zagreb, Kaptol 31

N.B. Molim da mi oprostite moje loše pisanje: to je zbog mojeg slabog vida. Zbog očuvanja točnosti pisma, nisam htio dati drugome da mi ovo pismo prepiše.

FF.
Split, 12. 3. 1990.

 

 

 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s