RADIKALNO I LIBERALNO KRŠĆANSTVO O POBAČAJU U REPUBLICI HRVATSKOJ

Objelodanjeno u zagrebačkom “Vjesniku” 7. veljače 1998.g. u rubrici „Pisma Čitatelja“
Mons. Frane Franić, nadbiskup metropolita splitsko-makarski u miru 

Već preko godinu dana vodi se rasprava o pobačaju u našoj državi, među nama vjernicima kršćanima katolicima. U tu su se raspravu uključili brojni sudionici koji su svoja mišljenja objavljivali u raznim našim novinama i tjednicima, većinom u zagrebačkim i nešto u splitskim.
To su bili iz redova liječnika, kao što je dr. Antun Lisec, dr. Ružica Ćavar, dr. Čolak, razni profesori sveučilišta u Zagrebu, kao dr. Vukasović, zatim dva pravnika; dr. Lav Znidarčić iz Zagreba i dipl. pravnik Zivan Sikirić iz Splita, psiholog Ivan Tadin iz grada Kaštela itd.  Tim sam se uglednim kršćanima katolicima i ja javno pridružio čvrstim uvjerenjem i još čvršćom vjerom da ni jedna politika i ni jedna teologija ne mogu promijeniti prirodni moralni i Božji zakon “Ne ubij”!

Čini mi se da bismo mogli sve te diskutante podijeliti u dvije grupe pod radnim naslovom: radikalna i liberalna grupa.

Radikalna grupa diskutanata zastupa mišljenje da se mora svaki izravni pobačaj, u našem hrvatskom državnom Saboru, zabraniti s primjerenim sankcijama kao zločin ubojstva nevinog čovjeka.

Druga grupa zastupa mišljenje da se “ne može jednom rečenicom zabraniti svaki izravni pobačaj s primjerenim sankcijama”, to jest, da bi zakonodavac ipak mogao učiniti poneku iznimku, u krajnjim slučajevima, i ne proglasiti takav slučaj kao kazneno djelo “ubojstva nevina čovjeka”.

Takovo je mišljenje javno iznosio, prije oko pola godine, ugledni katolik ministar i podpredsjednik Vlade RH i ujdno predsjednik vjerske komisije za odnose s vjerskim zajednicama RH dr. Jure Radić, pozivajući se pri tom na papu Ivana Pavla II i njegovu encikliku “Evanđelje života”, za koju naš deklarirani katolik ministar izričito kaže da ne zabranjuje bez zadrške svaki izravni pobačaj, iako i papa Ivan Pavao II i s njim dr. Jure Radić svaki pobačaj proglasuju “zlom” ili, dakle, “zločinom”.  Ova se tvrdnja čini pretjeranom, jer se do sada ni jedan parlament koji je dozvoljavao, makar i ograničeni pobačaj, nije pozivao na neku papinsku encikliku ili papinski nauk na temelju koje bi se moglo legalizirati pobačaj.  Međutim, kod nas su biskupi na vrijeme nastupili svojim porukama, objelodanjenim u Glasu Koncila, za “dan života”, 2. veljače 1997. i 1. veljače 1998. u godini Duha Svetoga “koji daje život”. Obje poruke se bore za jednostavnu zabranu svakog izravnog pobačaja, kao zločina ubojstva nevina čovjeka.

Uzmimo ovogodišnju poruku u kojoj naši biskupi pretpostavljaju da bi naš Hrvatski državni sabor mogao zbilja brzo legalizirati pobačaj, iako u nekoj ograničenoj mjeri, pa kažu svojim vjernicima: “Vašu odgovornost ne može preuzeti nikakav građanski zakon”. Time se daje ozbiljna opomena vjernicima da ni u služaju legalizacije pobačaja, ozakonjenjem i samoga predsjednika Republike Hrvatske, oni ne smiju vršiti nijedan izravan pobačaj, jer je to zabranjeno jednom kratkom Božjom rečenicom: “Ne ubij” nevina čovjeka, a tek začeto dijete je “ljudsko biće”, to jest uosobljeno čovječje biće kojem Bog, u prvom času zažeća, udahnjuje besmrtnu razumnu i slobodnu dušu, pa se u snazi te duše razvije ljudski zametak, koji već nakon šest tjedana, kako nas evidentno poučava suvremena znanost, izrasta u pravo ljudsko tijelo sa svim organima odraslog čovjeka. To se ljudsko biće danas može fotografirati i vidjeti na ekranima.

Ovdje treba napomenuti da radikalni teolozi, kako ih ja ovdje privremeno nazvah, ne misle nikoga bilo kakvim prijetnjama strašiti, ako ne poslušaju direktivu naših biskupa iz njihove poruke, od 1. veljače ove godine, koja je očito nadahnuta od Duha Svetoga.

A ako netko misli da se može naći i u Vatikanu nekih teologa ili čak visokih crkvenih prelata koji blagonaklono slušaju mišljenja o legalizaciji ograničenog pobačaja nekih naših visokih državnih dužnosnika ili naših teologa, onda takove vatikanske teologe i visoke crkvene prelate, ako ih ima, ne bi trebalo uvažavati nego rađe poslušati papu Ivana Pavla II i njegov “Dar života”, instrukciju Svete kongregacije za nauk vjere, njegovu encikliku “Evanđelje života” kako ju papa sada propovijeda u svojim misionarskim putovanjima po čitavom svijetu ne bojeći se liberalnih teologa, koji njega nikako ne podnose, nego mu se čak javno suprotstavljaju. Znaju ti teolozi, makar neki od njih imali i svjetski ugled visokih znanstvenika, da se njihova teologija ne može složiti s teologijom pape Ivana Pavla II, koga oni nazivaju okorjelim konzervativcem.

Oni se njemu, na Zapadu, otvoreno suprotstavljaju ne samo u pitanju abortusa, nego i u drugim, nekim temeljnim vjerskim istinama, kao što je integralna nazočnost Kristova u Euharistiji, integralni papin primat, obavezni svećenički celibat, zabrana ženama da budu zaređene za svećenike, itd. itd. Ti zapadni ekstremno liberalni teolozi stalno govore o papinoj bolesti, o njegovoj staračkoj nesposobnosti i čekaju papinu smrt ili odreknuće od papinske službe.

Naša se Crkva i naša Država, dakle, nalaze na duhovnom raskršću pa se treba za njih moliti, osobito za naše biskupe, jer će narod slijediti svoje biskupe koji su u hijerarhijskom zajedništvu s papom, a ne liberalne teologe.

Split, na blagdan prikazanja Gospodnjega, 2. veljače 1998.