Fra Ljudevit Rupčić (1920. – 2003.) bio je jedan od najpoznatijih hrvatskih biblijskih stručnjaka i jedan od najistaknutijih bogoslova iz BiH 20. stoljeća. Preveo je Novi zavjet. Bio je književnik, teolog, profesor egzegeze. Djelovao je u Zürichu u Švicarskoj. Bio je istaknuti zagovornik Međugorja.
Dr. fra Ljudevit Rupčić
27. 4. 2000.
U prvom broju revije “Crkva u svijetu” ove godine, str. 103-111. donio je msgr. Perić svoj kritički prikaz knjige nadbiskupa Frane Franića “Crkva, stup istine, Uspomene na moje doktrinalne djelatnosti II. Vatikanskom saboru”, Književni krug Split, 1998. To je zapravo istovjetan prikaz s onim koji je izrekao prigodom promocije te knjige u Mostaru prošle godine, a ovdje ga naslovio: Prilog i udio biskupa Frane Franića koncilskoj raspravio episkopatu.
Ostavljam čitateljima da prosude je li taj prikaz po nastanku i sadržaju motiviran suprotnim stavom Franića i Perića prema Međugorju ili čistom ljubavlju prema istini. Pretpostavljam da mu je oboje razlogom. Samo napominjem da Franićev stav nije suprotan izjavi biskupa od 10. travnja god. 1991. u Zadru, kako to misli Perić. U njoj, naime, ne stoji da međugorska ukazanja nisu istinita. Ona samo kaže da na temelju dosadašnjeg istraživanja, pod kojim misli samo istraživanje koje je obavila ad hoc uspostavljena komisija Biskupske Konferencije Jugoslavije, non constat de supernaturalitate međugorskih ukazanja te za konačan sud o njima traži daljnja istraživanja. Da je spomenuta biskupska izjava utvrdila neistinitost međugorskih ukazanja ne bi tražila daljnja istraživanja. Nasuprot toj izjavi Perić kaže: constat de non supernaturalitate tih ukazanja. Teško je, sad, razumjeti kako je Franićev stav suprotan, a Perića istovjetan s onim, kako to on, kaže, “što su svi naši biskupi ustvrdili iste te 1991. godine 10. travnja u Zadru” (str. 104), pogotovo kad se s njegovim negativnim stavom ne slaže ni Sv. Stolica, jer kaže da je taj Perićev stav samo “njegovo osobno mišljenje” (Pismo msgr. Gilbertu Aubryu, biskupu Sv. Denisa, La Reunion, Pr. Br. 154/81 – 6419 od 26. svibnja 1998).
Što se tiče ostalog dijela sadržaja Franićeve knjige Perić se, vjerujem, u dobroj nakani pokušao kritički osvrnuti, općenito govoreći, na prividne nedosljednosti Franićeva postupka prigovarajući mu da je intervente koje održavao na Saboru naknadno u knjizi nadopunjao nekim dodacima kojih nema u “službenim” tekstovima što ih je predao Saboru (111). Mislim da je to Perićev glavni prigovor.
Narav interventa
Da se pravilno ocijeni opravdanost tih i takvih zamjerki treba uočiti istaknuti da se rad i Franića i svih ostalih saborskih Otaca na Saboru svodi na svjedočanstvo vjere. Riječ je o Objavi koja je povjerena Apostolima i Crkvi. Stoga je uloga i Apostola i biskupa i cijele Crkve svjedočenje te objave (usp. Dj 1,8).
Biskupi na Saboru nisu bili, barem primarno, znanstvenici, nego svjedoci vjere. Stoga nisu bili dužni i nisu ni mogli služiti se znanstvenom metodom u svom radu, pogotovo ne onakvom kakva je uobičajena u prirodnim znanostima i fiozofiji. Uostalom ima i drugih načina da se dođe do istine, a ne samo znanstvenih. Ali, kad je riječ o Objavi, onda preostaje jedini način svjedočenja.
Međutim, to se svjedočenje može očitovati na različite načine i u razičitim, nekad gotovo suprotnim, oblicima, a da se tim ne dira u istinitost svjedočanstva. I sama Crkva govoreći o istim dogmatskim istinama govori na različite načine, gdje se razlike ne svode samo na različite riječi. Jer, spoznaja objavljene istine može i treba rasti. Razlike pri tom po sebi mogu imati samo izgled da se međusobno pobijaju i isključuju. One se, barem nekad i dopunjuju. Perić nasuprot tome, zamjera “što autor nije donio i usporedio svoje ovdje objavljene intervente i govore sa svojim već objavljenim tekstovima u službenim vatikanskim izdanjima. A razlika ima i nemalo i nemalih” (111) i što “trideset godina kasnije ispravlja, unoseći pojedine riječi svoga neslaganja, što je po sebi nedopustivo” (isto). Na drugome mjestu još kaže da takav pristup “ne samo da nije znanstven nego ni teološki dopustiv” (108).
Također treba napomenuti da je svjedočanstvo vezano za sjećanje ili memoriju, koja ima svoje zakonitosti. Ona se može smanjivati pa ponekad i zaspati, ali i buditi. Pri tom pojedini događaji, osobe i druge okolnosti služe kao asocijacije koje mogu oživiti sjećanje i omogućiti mu da se priopći različitim riječima i dopunama, a da se istinitost događaja ili doživljaj a ne ugrožava.
Usporedba s prikazom apostolskog svjedočanstva
Najbolji su primjer za to sama Evanđelja, koja su po sebi svjedočanstvo Apostola. Stoga ih stari crkveni Oci s pravom nazivaju memoria Apostolorum. U njima je pohranjeno sjećanje evanđelista na Isusa, njegove riječi i djela. Na prvi mah čovjek bi se mogao zgranuti nad tolikim razlikama, koje su u njima. Tu se neočekivano, uz očitu činjenicu da govore o istim stvarima, njihovi pisci služe različitim riječima i opisima koje nije lako složiti ni sa sobom pomiriti. U vezi s tim poznat je problem Sinoptičkih Evanđelja. To je tim čudnije, ako se zna da je autor principalis Evanđelja sam Duh Sveti. Ipak kad se uzmu u obzir svi elementi svjedočenja, dobri i objektivni poznavatelji stvari govore u vezi s tim o concordia discors, a ne u suprotstavljanju ili međusobnom pobijanju i opovrgavanju. Ipak nitko, barem od vjernika, ne zamjera njihovu načinu pisanja, niti ga osuđuje nego se trudi da ga pravilno shvati.
Tako Luka uz Matejev “Očenaš” (6,9-13) koji je uobičajen i u liturgiji i u svakidašnjoj molitvi, donosi svoj tekst “Očenaša” koji se znatno razlikuje od Matejeva: “Oče, sveti se Ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanj i daji nam svaki dan! Oprosti nam grijehe naše, jer, i sami opraštamo svakome tko nam je dužan! I ne uvedi nas u napast!” (11, 2-4). Drugi evanđelisti uopće ne donose “Očenaša”.
U novozavjetnim tekstovima o Euharistiji, gdje bismo očekivali strogu istovjetnost, imamo također neočekivane razlike. Marko veli za posvećeni kruh: “Uzmite: to je tijelo moje! “ (12, 22) A za kalež veli: ”To je krv moja, krv Saveza koja se prolijeva za vas” (I. 24). Matej donosi: “Uzmite i jedite! To je tijelo moje” (26, 26), a za kalež “Pijte iz njega svi, jer to je moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha” (r. 27). Usporedo s tim Luka donosi: “To je moje tijelo, koje se za vas predaje. Ovo činite na moj spomen!” (22,19). A za kalež: “Ovaj je kalež novi Savez u mojoj krvi, koja se za vas prolijeva” (r.24). U I. Kor 11, 24-25 stoji: “Ovo je tijelo moje za vas”, a za kalež: “Ovaj je kalež novi Savez u mojoj krvi. Ovo činite, kad god iz njega pijete, na moj spomen! ”
Naspram tim razlikama današnja misna liturgija donosi svoje razlike. I nitko se nad tim razlikama ne zbunjuje.
Još je zanimljivije što je natpis na križu u sva četiri evanđelista različit, a morao bi, strogo govoreći, biti jedinstven. U Mk stoji: “Kralj židovski” (15,26), u Mt: “Ovo je Isus, kralj židovski” (27,37), Lk ima: “Ovo je kralj židovski” (2338), a u Iv: “Isus Nazarećanin, kralj židovski” (19,19). Na prvi se mah čini da je tu razlika nepotrebna i nedopustiva.
Osim tih, ima još većih “nesuglasnosti”. Mk donosi kako je Isus zapovijedio Apostolima da na svom misionarskom putu sa sobom ne nose ništa “osim štapa” (6,8), a Mt “ni štapa” (11,10), Lk isto tako (9,6). I tu je iznenađenje jer u sva ta tri slučaja govor je o istoj prigodi. Netko bi u tom vidio suprotnost, ali Bible de Jerusalem 1337 u vezi s Mk tekstom veli. “Prema Mt i Lk, ni štapa. Ali misao ostaje ista: potpuna misionareva ravnodušnost”. To se jednako može protegnuti i na sve ostale razlike, kojih ima mnogo u evanđeoskim tekstovima. U tim razlikama nema ničega što bi bilo nedostojno Boga, jer on je glavni autor teksta, niti bi mu se moglo opravdano prigovoriti da je nešto naknadno mijenjao i nadodavao. Svi su ti tekstovi Božji i svi su istiniti i svi su autentični.
Ako se s tom spoznajom pristupi razlikama Franićeva teksta uočava se da u njima nema ni blizu tolikog raspona u izrazima i postupcima kakav se nalazi u tekstu Sv. pisma. Tu je s pravom primjenjiva riječ Božja: “Slovo ubija, a Duh oživljuje” (2 Kor 3,6).
Ne smeta što evanđeoski tekst nije znanstven. On je unatoč razlikama i “suprotnostima” sav i autentičan i istinit. Stoga se ne vidi razlog da zbog sličnih stvari i Franićev tekst, i onaj izrečen na Saboru i onaj koji je s nekim neznatnim razlikama donesen u njegovoj novoj knjizi, ne bude sav i autentičan i istinit. Također, ne znam zašto bi “obvezatan” tekst bio onaj koji je predan i nalazi se u “službenim dokumentima”, a ne onaj koji je izgovoren na Saboru. Po mojem mišljenju, ako mora biti samo jedan tekst autentičan, onda to nije onaj koji je predan, nego koji je izgovoren u Saboru. A taj se nalazi upravo u ovoj knjizi. Jer sam Franić tvrdi da je čitajući napisani tekst na Saboru ponešto u njega umetao, ali poslije to nije stigao unijeti u tekst koji je predao, nego tek u ovu knjigu. U svakom slučaju ne bi trebalo te tekstove smatrati suprotnim, analogno evanđeoskim tekstovima s njihovim razlikama.
Zaključak
Na kraju, treba još jednom odati veliko priznanje zauzetnosti i kvalitetnom radu Franića i na Saboru i u ovoj knjizi. Slažem se potpuno s Brajčićem da je Franić “svojim interventima živo utjecao na shvaćanje službe papinstva i biskupskog kolegijaliteta te radio na sprečavanju mogućih krivih tumačenja koncilskog teksta o tom problemu” (str. 34). To isto se može reći i o drugoj Franićevoj saborskoj aktivnosti. Također se potpuno slažem s ocjenom msgr. Perića koji priznaje Franiću da je “svojim teološkim prilogom, bez sumnje, pridonio i rastu domaće Crkve i dobru opće Crkve” (str. 111), što nije doveo niti mogao dovesti u pitanje ni nesporazum oko naravi i tehničkom predstavljanju Franićeva svjedočanstva vjere na Saboru.
Frane Franić 